Monday , December 16 2019
Home | Pozitiva | Kolumne | Zaboravljena Djeca Rata
Zaboravljena Djeca Rata
FOTO: Zaboravljena Djeca Rata

Zaboravljena Djeca Rata

Da se nije dogodio rat u Bosni i Hercegovini, vjerovatno ne bi bili ni rođeni. Ali kad već jesu predivno su ispali i hrabro razgrnuli tamu koja ih je pokrivala. Oni nisu ništa sramno, sramni smo mi koji ne znamo Ajnu, Jelenu, Alena, Ivanu i mnoge druge…

,,Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način,, (Tolstoj)

Ja ću ovu priču napisati inspirisana majkama i djecom rođenom zbog rata, svim njihovim borbama, bolovima i lomovima u zemlji i društvu koje konstantno stigmatizira takvu djecu. Oni su poslije 23 godine progovorili o tami u kojoj su živjeli uskraćeni za mnoga prava a izloženi stigmi, problemima sa identitetom, marginalizaciji i diskriminaciji. Teško mi je i na dušu pao ovaj dan u kojem sam ih srela, jer ova djeca su najranjivija kategorija kad pominjemo posljedice rata. Njihovi očevi su bili pripadnici suprostavljene vojske, pripadnici raznih mirovnih snaga, djelatnici stranih humanitarnih misija a majke lokalne žene.

Mrakovic-Meat-Toronto

Da se nije dogodio rat u Bosni i Hercegovini, vjerovatno ne bi bili ni rođeni. Ali kad već jesu, predivno su ispali, i hrabro razgrnuli tamu koja ih je pokrivala. Oni nisu ništa sramno, sramni smo svi mi koji ne znamo Ajnu, Jelenu, Alena, Ivanu i mnoge druge čije su majke prošle pakao. Kad su danas pričali svoju priču, plakala sam kao malo dijete, ne samo zbog svega strašnog što su preživjeli, već i zato što nam je i bol, i prijetnja i stigma poveznica, i ako sam se ja rodila mnogo prije njih.

Kada je Mila shvatila da moj otac voli drugu ženu, otišla je. Na ulicu. Ja sam imala godinu i po možda. Kada mi je teta Anđe spržila ruku, odvela me kod svoje sestre u Crnu Goru da me čuva i tu ostavila. Otac se nije javljao. Kada mi je brat kupio prve flomastere crtala sam sunce. Ljude nikad, jer, neko je falio. Otac se nije javljao. Kad me Mila dovela u Sarajevo u prvi razred pitali su zanimanje oca. Ja sam tiho rekla ,,vojno lice,, a cijeli se razred smijao i govorio ,,ti nemaš oca,, On se nije javljao. Kad sam ga prvi put nazvala ostala sam bez glasa pa me Mila vodila logopedu da ponovo počnem da pričam. Više se nije javljao.

Kad su bile priredbe, mene su gledali moji nastavnici i roditelji školskih drugara. Mila ponekad, jer je po cijeli dan radila. On se nije pojavljivao. Kad su drugarice čekale da kroz Pazarić prođe Čola da mu šalju poljupce, ja sam čekala njega. Nije dolazio. Kad sam prvi put htjela da ga vidim, rekao je NE. Razrednik je plakao. Ja sam samo šutjela. Kad je počeo rat tukli su me zbog njega jer nisam znala gdje je. Kad sam pošla na fakultet, poslala sam pismo, rekao je imam problema. Više se nije javljao. Kad sam pošla da se udam, rekli su ,,ko zna kakva je, ona nema oca,,  Kad me dijete pitalo ,,gdje je moj drugi djed,, rekla sam umro je. On se i dalje nije javljao. Kad sam morala da promijenim ličnu kartu, bila sam NN državljanin jer nisam znala njegov matični broj i tražila ga po sarajevskim vojnim arhivama živa ili mrtva. Eto, kao da se nisam bila ni rodila. Kad me poslije 40 godina nazvao, onesvijestila sam se na sred ulice, i sedam dana i noći plakala bez prestanka. Sve sam oprostila jer oprost je katarza.

Za svo to vrijeme, nisam ni razmišljala kako je mojoj majci, znam samo da je bila tu svakog mog rođendana, da me jedva sa sve lutkama izbacila iz svog kreveta u osmom razredu, da je sama i po snijegu cijepala drva, da je bilo stid otići u domovinu sve dok baka nije došla i rekla mom djedu ,,rodila je lutku a ne dijete,, a on dozvolio da se onda pridružimo plemenu.

Drugu su djecu vodili očevi na skijanje, na sankanje, more…mene su vodili ujaci i braća. Uvijek sam nekako bila prekobrojna i ako su davali najveću ljubav koja postoji na ovom svijetu. Milu su zvali ,,raspuštenica,, a bila je Vila ljudi. Crvene kose. Kad bih se ponovo rodila, željela bih da budem njena i ničija druga.

Slušajući danas o Ajninoj majci, zamišljala sam svoju. Samo što moja majka nije bila silovana. Ajnina jeste. Alenova takođe. Alena je usvojio dobri čovjek iz Goraždanske bolnice. Plakao je danas grleći svog dječaka i te će suze biti jedne od onih koje ću, pored svih nakupljenih, ponijeti sa sobom na ono zadnje putovanje. I ako su mu govorili ,,ubiće te četnik kad poraste,, nije odustao od svog dječaka. Njegova supruga dugo godina je išla pred dječaka u školu da ga zaštiti od druge djece.

Dugo su se godina Ajna , Jelena, Alen, Ivana…pa i JaMilina, skrivali iza maske srama, a nismo trebali. Zbog nečeg rođeni, jednako smo dobro ispali, kao i sva druga djeca. O svemu ovom potrebno je pričati. Stalno ponavljati. Voljeti. Bezrezervno ih voljeti. Dozvoliti da u rodnom listu piše IME MAJKE. Moliti ih za oprost što smo se pravili kao da ne postoje…Ne dijeliti na moje i tvoje…Čiji su onda ONI? Učiti djecu šta je empatija, i da smo pod suncem svi jednaki. Prihvatiti a ne odbacivati. Poštovati a ne ismijavati. Prigrliti srce u čovjeka a ne utvrđivati odakle dolazi i od koga potiče.

Teško dovršavam ovaj dan prepun emocija, u kojem mi se šarenio sopstveni život kao staklići kaleidoskopa, i smjenjivao se neki moj lični rat i mir. Hvala Majkama što nisu odustale od nas. Hvala Lavicama i njihovam porama, ranama i borama u kojima smo disali sićušni i podvojeni bez prava na plač i glas. Hvala svakom milovanju, osmjehu i lijepoj riječi koje su dali dobri i mili ljudi, namjesto očeva.

Vi ostali, ako već niste, činite to odmah i stalno. I kad država zakaže, neka ne zakaže Čovjek u vama. Hvala i onom čovjeku koji je u ratu prijetio da će me silovati i zbog kojeg sam otišla, po njemu sam naučila da se ljudi dijele na dobre i loše, ali sam isto tako, upoznavši Ajnu, shvatila, da sam dobro prošla, i kroz minirano područje i kroz budući život, jer sam postala bolji čovjek i nisam načila mrziti sve što je drugačije. Budimo društvo jednakih vrjednosti, a ne različitih etiketa.

Ajna, Jelena, Alene, Ivana i svi ostali…borićemo se i dalje…Još nas ima ko voljeti…

By BUKA

Vaš komentar

ZIPA OVO

Milojko Pantić: Jugoslavija bi bila prvak svijeta 1990. da Osim nije napravio jednu grešku

Milojko Pantić, poznati sportski komentator iz Srbije, stigao je u Sarajevo gdje je na Međunarodnom sportskom …