Wednesday , December 12 2018
Home | Magazin | Hronika | Zašto o ubistvo 300 Hrvata Prijedora niko ne govori – Šutnja i laž ponovo ubijaju!
exhumacija
FOTO: Masovna grobnica - ekshumacija

Zašto o ubistvo 300 Hrvata Prijedora niko ne govori – Šutnja i laž ponovo ubijaju!

U Prijedoru je ubijeno, prema zvaničnim podacima, 3.176 Bošnjaka i Hrvata. Među žrtvama je oko 300 Hrvata, gotovo isključivo civila. Hrvatski mediji te žrtve ne vole ni da spominju.

Tekstovi o zločinima nad Hrvatima u Prijedoru i Briševu su izuzetno rijetki u hrvatskim medijima. Tako se jedan od tekstova o Prijedoru i Briševu pojavio 2007., drugi 2011., te jedan 2014. godine i to kao vijest o posjeti tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića ovom opustošenom naselju. O politici bosanskih Hrvata i sramnoj šutnji na zločine, ne treba trošiti riječi. Zašto je to tako, može se samo pretpostavljati.

Bošnjaci i Hrvati su ubijani u gradu Prijedoru i bacani u logore smrti Omarsku, Keraterm, Manjaču. Brigade iz sastava “Banjalučkog korpusa Srpske vojske”, su 24. i 25. jula izvele artiljerijski napad, a onda ušle u hrvatska sela u okolini Prijedora. Takav napad izveden je na hrvatsko selo Briševo. Ubijeno je 68 ljudi, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka i četiri invalida i uhapšeno 36 muškaraca koji su odvedeni u logor “Krinks”.

Mrakovic-Meat-Toronto

U Briševu su ubijene kompletne porodice Matanović, Dimač, Barišić, Ivandić… Najmlađa žrtva je bio dječak Ervin Matanović, koji je imao 17 godina.

U Prijedoru je ubijeno najviše Hrvata u BiH, a samo je u Vukovaru bilo više žrtava. Ubijen je lider HDZ-a Silvije Sarić, njegov zamjenik Jozo Maračić, pa doktor Željko Sikora. Da li Čović uopšte zna za ove likvidacije HDZ-ovih funkcionera kad razgovara sa svojim partnerom Dodikom?

Na današnji dan, 19. septembra 1995. likvidiran je svećenik Tomislav Matanović sa njegovim roditeljima, ocem Josipom i majkom Božanom. Sve je počelo 24. augusta, njihovim hapšenjem u Župnom uredu u Prijedoru. Odvedeni su u policijsku stanicu, a onda vraćeni u kućni pritvor. Jedanaest policajaca srpskog MUP-a iz Prijedora držalo je Matanoviće u kućnom pritvoru. Rat se praktično bližio kraju. Jedinice Armije RBiH su krenule u široke operacije oslobađanja Bosne i Hercegovine i približavale se Prijedoru. Pored prisutnih čuvara policajaca, neko moćan 19. septembra kidnapuje i odvodi Matanoviće u nepoznato. Malo koji slučaj je izazvao takvu pažnju svjetske javnosti. Čak i kad je za nekoliko mjeseci stao rat, vjerovalo da su Matanovići živi i da ih čuvaju navodni otmičari.

Banjalučki biskup Komarica je tražio Matanoviće. Od vlasti u Prijedoru stigao je odgovor da je obitelj Matanović preko Teslića autobusom prebačena u Federaciju.

Jasmin Odobašić, koji je radio ekshumacije, koji je i sam bio logoraš i žrtva stravične torture u srpskim logorima, prisjeća se da je njegov tim u Prijedoru do polovine 2001. godine već ekshumirao više od hiljadu tijela.

– Među tim ekshumiranim bilo je i devet žrtava sa istim prezimenom Matanović. Ova tijela pronađena su u prijedorskom naselju Stara Rijeka i ova dva zločina nisu imala nikakve veze, osim što su pokazivala kakav je genocidni napad izvršen na porodicu Matanović – zabilježio je Odobašić.

Bio je uvjeren: Rješenje nekog slučaja počesto zavisi od čistih motiva zbog kojih radiš, a njegov motiv da pronađe Tomislava i njegove roditelje je bio čist. Jedan iznenadni poziv je promijenio sve.

– Trećeg septembra 2001. moja saradnica J.K. iz Bišćana javila mi je da su ljudi otkrili tijelo u jednom bunaru u Rizvanovićima. Do tada sam već tri puta bio na tom području i vadio ubijene bačene u te otvore… Izvlačenje tijela iz bunara je vrlo opasno zbog mogućih gasova, odrona zidova, zbog postavljenih mina… I prva provjera ovog mjesta je potvrdila strepnje: bunar je bio dubok 18 metara. Voda je dosezala do 12 metra. Na njenu površinu izronilo je saponificirano tijelo.

Rizvanovići su udaljeni pet kilometara od grada. U ratu su Srbi totalno uništili naselje, pobili i bacili u logore sve preživjele.

Petog septembra 2001., kad je tim počeo istragu, ljudi iz okolnih mjesta su došli pred ovaj bunar. Svi su oni tražili nestale članove svojih porodica. Bunar je ispražnjen i pronađena su još dva tijela. Izvlačenje žrtava je zbog nevremena prekidano. Proces nalaženja predmeta i uzimanja izjava bio je završen tek 5. novembra. Sva tri tijela imala su rupu u lobanji, jer im je pucano u potiljak. Nakon ubistva su dovučeni u razorene, spaljene i potpuno puste Rizvanoviće i bačeni u bunar.

Uz pomoć jedne lične karte otkriveno je da se radi o svećeniku Tomislavu Matanoviću i njegovim roditeljima. Na licu mjesta pronađeno je jedno deformisano zrno metka. Dva ručna sata marke „Darvil“. Pronađene su i metalne policijske lisice „Allyion Spein“, zatim policijske lisice sa brojem 17271, što znači da je bilo moguće saznati ko je te lisice posljednji zadužio u stanici.

Ali, nakon identificiranja počinje nova tragedija, ovaj put mrtvih Matanovića. Njihova tijela su prebačena u halu Šejkovača koja se nalazi u Sanskom Mostu, gdje se inače smještaju brojni posmrtni ostaci stalno pronalaženih žrtava u tom dijelu Bosanske krajine. Tri dana nakon prebacivanja u Sanski Most, 8. novembra tijela je preuzeo pukovnik IPTF-a Robert Bob Grant i prebacio ih u Banju Luku. Premda je sve govorilo da je ubistvo Matanovića rukopis državnog terorizma, tijela su vraćena službenicima istog režima.

Odobašić je pribilježio: „Grant je zatražio i da se predmet sa suda u Bihaću ustupi sudu u Banjoj Luci. U dopisu koji je 5. decembra 2001. godine istražni sudija Kantonalnog suda u Bihaću uputio Kantonalnom MUP-u i Policijskoj upravi Sanski Most stoji da ove institucije mogu raspoloživu dokumentaciju vezanu za slučaj Matanović predati Robertu Grantu i Okružnom sudu u Banja Luci.“

U Policijskoj upravi Sanski Most postoji potvrda (broj 05-10/03-98/2001. od 8. novembra 2001.) iz koje je vidljivo da je svih 18 predmeta pronađenih kao dokazi uz umorene Matanoviće, predati krim-tehničaru Mirku Popoviću iz Centra službi bezbjednosti Banja Luka. Predmete je predao Besim Dervišević, inspektor Kantonalnog MUP-a u Bihaću.

Predaju predmeta ‘potpisao je i odobrio’ Robert Grant potpukovnik IPTF-a, međunarodne policije. Odobašić je smatrao da su time sve pravne procedure ove države prekršene.

Grant je tri zlatna lančića pronađena uz umorene predao dr. Vjekoslavu Gotvaldu, prijedorskom pedijatru, bliskom rođaku i komšiji Matanovića.

Mnogi su se tada uzdali u biskupa Komaricu koji je na sve strane molio srpske ratne vođe i pokušavao očuvati živote svećenika svoje biskupije. Nažalost, u vrijeme kada su Matanovići bili pod policijskom stražom, u kućni pritvor je bio bačen i sam biskup Komarica.

Nakon pronalaska Matanovića, jedan od portparola UN-a je dopunio laž koja je kružila i oko mrtvih Matanovića: „Nakon šest mjeseci istrage IPTF i policija RS riješili su slučaj nestanka porodice Matanović“, objavio je u javnosti, bez drugih detalja.

Javna laž je koračala uporedo sa tragedijom Matanovića. Je li Robert Grant znao šta čini kad je njihova mrtva tijela vratio na mjesto „zločina“? Zbog čega je takav nerazuman potez napravljen?

Na suđenju jedanaestorici srpskih policajaca, koji su bili stražari u vrijeme kućnog pritvora Matanovića, svi svjedoci nesrbi su izbjegavali direktne odgovore i u njihovim svjedočenjima se osjećao strah.

Suđenje za ratni zločin u Republici Srpskoj nije donijelo pravdu za obitelj Matanović. Sudsko vijeće je osnovalo oslobađajuću presudu u nedostatku dokaza, što više ukazuje na manjkavu istragu, kao i pasivnu ulogu Tužilaštva i Sudskog vijeća u pribavljanju dokaza. Osim toga, teško je prihvatiti ukazivanje Sudskog vijeća na gubitak mnogih važnih dokaza, izgubljenih prilikom uništavanja dokumentacije CJB Prijedor, koju je navodno izvršio tadašnji načelnik Simo Drljača.

Nije bilo nikakve ozbiljne istrage, čak ni odgovora otkud metalne policijske lisice u bunaru pored ubijenih i ko ih je zadužio? Jasno je da su muškim Matanovićima stavljene lisice, a majci i supruzi nisu. Ko je od njih troje morao doživjeti užas i gledati smaknuće voljenih pred svoju smrt?

Da je neko tražio pravdu za Matanoviće, vjerovatno bi se saznala i istina o ovom brutalnom ubistvu. Saznalo bi se i ko su naredbodavci i ko su ubice. Zajedno sa tijelima, svi dokazi su otišli u Banja Luku zahvaljujući nesavjesnom službeniku međunarodne policije.

 

By Patria

Vaš komentar

ZIPA OVO

Amal Clooney i Nedim Makarević

Bh. ambasador sa Amal Clooney: Patnja bosanskih žena nikada neće biti zaboravljena

U Oslu je dodijeljena Nobelove nagrade za 2018. godinu, a nagrada za mir je ove godine …