Tuesday , September 18 2018
Home | Pozitiva | Kolumne | Zekerijah Smajić: Alexander Langer – u smrt zbog Bosne!
Alexander Langer
FOTO: Alexander Langer

Zekerijah Smajić: Alexander Langer – u smrt zbog Bosne!

Kao neumorni zagovarač slobode, mira, tolerancije i suživota Langer je radio na zaustavljanju rata u bivšoj Jugoslaviji. Bio je to mladi, buntovni italijanski novinar, pisac, mirovni aktivista, prevoditelj, vaspitač.

Pitoma, urbana šuma nadomak Firence trećeg jula 1995. godine. Duboka hladovina i grobna tišina ispod blago lelujavih krošnji odnjegovanih stabala južnog Tirola. Običan ljetni dan po svemu i za svakog osim za Alexandera Langera.

Bijaše to mladi, buntovni italijanski novinar, pisac, mirovni aktivista, prevoditelj, vaspitač… Za sve koji smo ga poznavali bio je Alex.

SARAJEVO GRILL TORONTO

Upoznao sam ga u Briselu kao jednog od najmlađih italijanskih političara toga vremena, a od 1989. i kao jednog od najmlađih i najprominentnijih članova Evropskog parlamenta.

Kao neumorni zagovarač slobode, mira, tolerancije i suživota zastupao je interese i politku Evropskog parlamenta u Izraelu, Rusiji, Libiji, Egiptu, Brazilu, Argentini, Kipru i Malti… Ipak, najveća preokupacija od početka 1990-tih bilo mu je zaustavljanje rata u bivšoj Jugoslaviji. A od 1992. je svu svoju energiju, znanje, kontakte i utjecaj posvetio Bosni i Hercegovini i uspostavljanju pravednog i trajnog mira u ovoj zemlji. Kada se uvjerio da se stvarni interesi velikih i moćnih ne žele primaknuti ciljevima njegove mirotvorne bitke, odlučio je otići s “ovog i ovako zagađenog svijeta“.

Gledajući njegove laserski prodorne oči, ležerno zabačene vijutke mladenačke kose, njegov osvajački osmjeh, prirodnu blagost i ozarenost niko nikada, baš nikada, ne bi ni pomislio da je ovaj i ovoliki entuzijast i optimista, u vlastitoj duši nosio tolike patnje. Pogotovo niko nikada ne bi mogao naslutiti da će se Alex zauvijek prepustiti onoj ustajaloj ljetnoj hladovini i grobnoj tišini u plemenitom urbanom šumarku nadomak njegovog grada. I to vješanjem. A zbog Bosne i Hercegovine!

Sa jedne od ceduljica na kojima je odvažno i zauvijek obrazložio vlastitu presudu i najtežu kaznu, lakonski je poručio: “Molim vas oprostite mi, ali ja više ne mogu“. Bosnu su ubili, odlazi i Alex.

Image result for alexander langer

Tihi odlazak iz mrske stvarnosti

Od tada do danas, velikog Alexa niko nikada u Bosni i Hercegovini, koliko znam, nije ni spomenuo. A kamo li da je bilo riječi i djela u vezi s počastima, spomenjima i priznanjima koje je za života i posthumno ovaj gorostasni čovjek zaslužio i koja zaslužuje.

Alex nije bio običan političar niti prosječna intelektualna pojavnost modernog vremena. On je bio i ostao sinonim morala kojeg nam odavno već najviše manjka. Sinonim je mira, pravednosti i slobode. Političar kakvih odavno nema. Simbol istine, vizionarstva i prkošenja zlu. Grlati kritičar globalnog moralnog ponora i sebičnosti. On je Čovjek zbog kojih se i zlokobna vremena pamte po dobru.

Alex je zasigurno najsvjetlija inozemna gravura u spomeniku onoj i onakvoj Bosni i Hercegovini o kakvoj su maštali njegovi vršnjaci i omladinci po ovdašnjim rovovima tokom petogodišnjeg rata i nezapamćenog krvoprolića. Inertna Evropa, moćna Amerika i ostatak svijeta je tada uglavnom spavao ili je humanitarno spirao blato sa svoje savjesti. Takvu globalnu ljigavost i toliko dvoličje Evropske unije, Alexander Langer nije mogao izdražati, iako mu osobno, kao briselskoj perjanici, baš ništa nije falilo. Odlučio je iz takvog svijeta otići tiho, nečujno, zabačeno i zauvijek. Znajući da će i nakon njegovog „zbogom nemoralu“ Bosna i dalje patiti vlastite patnje. Da će Evropska unija i dalje biti dvolična. Moćna će Amerika i dalje mahati pesnicom samo zbog sebe. A bh. javnosti, politike, institucije, inteligencija… neće se sjećati ničega drugog osim vremena u kojem trenutno jesu. Sve prije i poslije njih je nebitno. Kao da nikada i niodkog nisu čuli za onu Eshilovu mudračku opomenu da se „u školi patnje najbolje nauči mudristi“!

Alex, vrati se!

Alexander Langer je rođen 22. februara 1946. u Sterzingu u Južnom Tirolu. Odrastao je u multinacionalnoj, multijezičnoj i multikulturalnoj srediti u kojoj je njemački jezik bio preovlađujući. Već kao tinejdžer se uključuje u traganja za odgovorima na brojna lokalna politička pitanja, dileme i probleme. S najvećim žarom se ipak posvećuje međuetničkim odnosima u toj italijanskoj regiji u kojoj su, nakon dva svjetska rata i desetljeća i terorizma, bili vrlo napeti.

Početkom 1970-ih godina bio je aktivan u Lotta Continua, lijevoj političkoj organizaciji u Italiji. Kasnije se pridružuje Zelenoj stranci Južnog Tirola, a 1978. godine postao je član regionalnog savjeta Trentino-Alto Adige/Südtirol. Potpuno imun na tada nametnute etničke podjele, na dva uzastopna popisa stanovništva u Bolzanu odbio je izjašnjavati se o etničkoj pripadnosti.Takav izbor ga je koštao brisanja s izborne liste za lokalne izbore. Bio je nepodoban.

Unutarnji nemiri, politička zrelina i odvažnost tokom osamdesetih godina dovode ga na čelo Zelene stranke na nacionalnom nivou, a uskoro i u Evropi. Ubrzo postaje članom Evropskog parlamenta, a od 1989. i predsjednikom parlamentarne Grupe Zelenih/EFA u Europskom parlamentu.

Kao nepopravljivi pacifista i humanitarac postao je inicjator i motorna snaga mirovnih inicijativa u Evropi i na Bliskom Istoku, a s mađioničarskom vještinom je uspijevao u poticanju dijaloga između alternativnih lijevih stranaka, radikala, kršćana iz ljevice i drugih pro-mirovnih, ekoloških i ekstremnih političkih skupina na evropskoj sceni. Iz takvog miljea, sa tolikim žarom i s tolikim političkim iskustvom niko bolje u Briselu od Alexa nije razumio dijagnozu bolesti bivše Jugoslavije, početak sukoba i rat u Bosni i Hercegovini. Toliko je u tome bio nedvosmilen, tačan u ocjeni stanja i pronicljiv u procjenama da sam često pomišljao na nekakve nadnaravne sposobnosti ovog velikog dobričine. Zato te molim, Alex, vrati se! Sve manje je i manje ljudi tvoje naravi.

Spomenik u meni

„Znam ja nas, j..’. ti nas“, rekao je jednom podavno bosanski politički velikan i ljudina Hamdija Pozderac goropadno rasrđen centralističkom politikom tadašnjeg vladajućeg Beograda u bivšoj Jugoslaviji. Isto sam i ja nebrojeno puta poželio ‘lanuti’ u proteklih 23 godine od kako je Alexander Langer svenuo premlad za Bosnom i Hercegovinom. Nikada nisam mogao shvatiti niti ću moći da je zaboravnost dobroga u ovoj zemlji toliko opaka bolest. Niti da se od rata do danas nije mogla pronaći ili k pameti vratiti jedna jedina bilješka o Alexovim djelima i samoskončanju koju sam, igrom sudbine, u bolu, tuzi i duševnim jadima za Alexom prije dvadest i jednu godinu zapisao u svojoj knjizi „Evropska unija i zemlje bivše Jugoslavije“ koja je, zašto šutjeti, u šest navrata štampana u hiljadama primjeraka. Ne mogu shvatiti da se Alexa niko sjetio nije iako se ovdje i dan-danas svakodnevno slave i veličaju svakojaki „velikani“.

Nema mnogo razloga zbog kojih bih povjerovao da će od sutra biti drugačije. Život se ovdje odvija kao na traci s vijekom trajanja na dnevnoj osnovi.

Možda ovim pomenom probudim zajednicu Italijana u Bosni i Hercegovini. Možda se prenu i u italijanskoj Ambasadi u Sarajevu. Možda će Alexov duh oživjeti u nekome drugom kome je ova zemlja istinski smisao. A možda će Alex i dalje biti i ostati spomenik samo u meni.

Piše: Zekerijah Smajić
Izvor: Al Jazeera

Vaš komentar

ZIPA OVO

pilot u avionu

Čuj nisam pilot. Ko to neki posao?

Čudno je kako smo mi majstori omalovažavanja svačijeg posla, znanja, truda i godina uloženih u …