Wednesday , January 23 2019
Home | Pozitiva | Kolumne | Životne priče – Surova iskustva naše dijaspore: U Americi ne smiješ pokleknuti, inače ćeš propasti
LA beach
FOTO: Plaža Los Angelesa

Životne priče – Surova iskustva naše dijaspore: U Americi ne smiješ pokleknuti, inače ćeš propasti

Priče, priče o starim znancima i komšiluku, ko se gdje nalazi, ko je umro, a ko je teško bolestan. Sve nas to liječi od nostalgija i tuga

Odletjeli smo supruga Emira i ja krajem marta 1996. godine do Los Angelesa. Čuo sam ranije kako u raznim predjelima Los Angelesa živi dosta naših zemljaka. Na području pustinjskih gradova, oko Palm Deserta, stotinjak milja istočno od Angelesa, usred pustinje koja se proteže miljama prema istoku, preko država Arizona, New Mexico, nastavljajući se u zapadnim dijelovima Teksasa.

Ima Bosanaca i Hercegovaca u Costa Meci, San Pedru, Pasadeni… U grupi pustinjskih ili Desert gradova živi ih stotinjak, sve ih je, rekoše mi, doveo Zulfo Đukić, Mostarac, koji je otišao u Kanadu, a zatim u SAD prije tridesetak godina…

Mrakovic-Meat-Toronto

Odsjeli smo najprije kod Omera i Bobe Mesihović. Nije Omer zaobilazio istinu kad mi je govorio preko telefona: na nebu Los Angelesa preko cijelog dana okačeno toplo sunce.

U Mesihovića avlijici listaju stabla, cvjetaju grane juga, uveče, u košulji, uživamo zijafete sa roštilja. Po danu odlazimo do obala Pacifika, koje su pet minuta vožnje od Costa Mece, jednog od stotina losanđeleskih subgradova, u kojem žive naši domaćini. Imaju dvosobni stan, dio u prizemlju, dio na spratu prijatnog kondominijuma.

Pričaju nam… Stigli su u Ameriku 1993. godine. Sa dva sina. Niko ne zna engleski, premda djeca uče brzo, već nakon godinu govore bez zamuckivanja. Ali Omer i supruga mu Boba još zamuckuju, lome jezike, nije šala hrvati se sa engleskim suglasnicima, samoglasnicima i diftonzima čijih zvukova nema u našem jeziku.

Prvih dana slali su i oni epidejvide, garantna pisma za rodbinu koja je tražila spas od bosanskohercegovačkog ratnog pakla. Jedno vrijeme okupilo ih se pod jednim krovom oko desetak, malo ko radi, zarade, jedva pokrivaju stanarinu, hranu i nužne troškove oko vode, struje, odnošenja smeća i slično. Onda su uvidjeli da sa Amerikom nema šale, ili ćeš zapeti iz petinih žila, ili ima da te nema!

Navraćamo kod doktora Dževada Halilhodžića, morao je bježati iz Mostara jer je u miješanom braku, premda bi mu se isto dogodilo da je u “čistom”. Sada i on i supruga primaju SSI, odnosno socijalne penzije.

Stan im sunčan, ispred stana zelena tratina, veliko stablo puno zrelih grejpfrutova, veselje im čine djeca i unučići. Dževad svaki dan malo prošeta, da pročisti pluća, već je prevalio sedamdesetu, a zdravlje nije baš najbolje. Ipak se ne žali, sudbina je htjela da živote završe tamo gdje nikad nisu ni sanjali da se mogu naći.

Ponekad je u društvu sa ranijim kolegama doktorima Terzićem i Rizvanbegovićem, koji su se takođe skrasili u Desertu.

Amerika nudi svakojake šanse i poslove, sva radna mjesta i zarade skopčani su sa rizicima, jer kompanija može bankrotirati, gazda može biti nezadovoljan obavljenim poslom, može se čovjek i razboljeti, a onda je, ako nema odgovarajuću polisu osiguranja koja nadoknađuje dio zarade, prepušten sam sebi i porodici, ni umrijeti ni preboljeti.

Ipak, među tim rizicima postoje mali, osrednji, veliki i najveći. O ovim posljednjim priča nam Jasmin Bešo, zvani Jasko, zaposlen u kompaniji “Merrill Lynch” koja se bavi financijskim konsultacijama u vezi sa kupovinom i prodajom tržišnih akcija, odnosno plasman kapitala pojedinaca.

Opet smo u Pasadeni, gradu na brežuljcima obraslih u gusto raslinje juga, gdje živi podosta naših, a gdje samo ne žive, ima ih kao mrava u svim dijelovima država.

Muruveta Duranović prevalila sedamdesetu, a izgledom ne odaje poznije godine života, pripremila domaće zijafete: pite, sarme, dolme, baklavu… Prima socijalnu penziju, dok kćerka Inga uspješno radi u turizmu, nastavljajući posao koji je godinama radila i u Hercegovini.

Priče, priče o starim znancima i komšiluku, ko se gdje nalazi, ko je umro, a ko je teško bolestan. Sve nas to liječi od nostalgija i tuga.

Na sijelo dolaze Čiško Čišić i supruga mu Ziba. Čiško se zaintačio, i pored poodmaklih godina, bolova u krstima i otančale lijeve noge, prihvatio se starog posla (crtanja građevinskih projekata u jednoj firmi i uspio.

Kaže, guraće do one prave, radne, američke penzije, koju može ponijeti i u domovinu, ne zadovoljavajući se socijalnon penzijom koja se ne može iznijeti iz SAD-a.

Supruga mu je u onim za Ameriku “nesretnim” godinama između 55. i 65, kada je teško naći posao, a ne postoje uslovi za socijalnu penziju, pa nekako izlazi nakraj sa zaradom muža. Premda je najgore sa zdravstvenim osiguranje, jer ljekarske i bolničke usluge su cijenama na himalajskim visinama.

Sin im Sudo sa suprugom i djecom u Južnoj Americi, izvrstan je stručnjak u oblasti vodoprivrede pa tamo, za račun američke firme, realizuje krupne projekte.

I Zijada Pitić je u sličnoj situaciji kao i Ziba Čišić, godine joj nisu ni za neki stalni rad, ni za penziju. Čuva u lijepom stanu zeta Sude Čišića dijete kćerke koja radi u Pasadeni.

Kod nje susrećemo i Krešu Pandžića, živahnog 70-godišnjaka, otac mu rođen u Drinovcima kod hercegovačkih Gruda, majka Zagrepčanka. Studirao, davno, građevinu u Španiji, pa odatle pravac Amerika, prije 48 godina.

U Pasadeni ima firmu za proizvodnju građevinskih elemenata. Operisao je srce, ali i dalje igra tenis i ne klone. Kaže: Amerika je takva, ne smiješ pokleknuti, ona traži zdrave i odlučne ljude, inače ćeš propasti. Voli bosanskohercegovačku kuhinju pa se stalno druži sa Bosancima i Hercegovcima i pomaže novopridošlim da se snađu.

Piše: Mugdim Karabeg

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Zgrada HKD Napredak - Sarajevo

Miljenko Jergović: Bilo jednom jedno Sarajevo – Priča tete Nade Šušnjar

Šušnjari su stanovali u Titovoj ulici, odmah do Napretkove palače, u jednom od onih velikih …