Home | Pozitiva | Kolumne | Zločesti i dobri – lice i naličje Bosne i Hercegovine
sloboda
FOTO: Ilustracija

Zločesti i dobri – lice i naličje Bosne i Hercegovine

Ne bojte se zatvora u kome se trenutno mi izolovani nalazimo. Ne plašite se da javno iskažete ono što osjećate, dobro ćete se osjećati. Znam da nije lako savladati strah, znam da vam treba podrška, znam da bi bilo lakše kada bi i drugi krenuli sa vama, ali ja vjerujem u vas i vaše motive. Nitko vama ne može pomoći osim vas samih, ključ je u vama.

Podsvijest često govori ono što ne želimo sebi da priznamo ili za šta obično tražimo izgovor. Noć sam provela u zatvoru sa Refikom i svojim kumom. Pitate se, kakve veze imaju njih dvojica sa Bosnom i Hercegovinom, sa njenim licem i naličijem?  Objasniću, itekako imaju veze …

Refik je razlog mog dolaska u Bosnu i Hercegovinu i uz njega, postala sam i sama nepoželjna mnogima, a samo iz jednog razloga – iz straha, u strahu su velike oči. A moj  kum, prognan od režima, a i samog Vojislava Koštunice, sa zatvorskim stažem, objašnjavao mi je da zatvor nije strašno mjesto i da ja to mogu izdržati. Inače, nas troje smo oni preživjeli iz Đinđićevog vremena koji su nastavili da se bore, mi smo oni koji se nismo prodali ni koje kakvim opozicijama, a ni vlasti, mi smo oni koji se ne boje da kažu istinu, ma koliko ona skupa bila. Sami smo izabrali svoj put jer za drugi i ne znamo.

REKLAMA

Zato nam radost i tuga dijele stolicu, zato više nemamo nego što imamo, ali smo slobodni. A sloboda nema cijenu!  Hvala Refiku za ovih dvanaest godina u Bosni i Hercegovini. Na početku i poteškoće izgledaju bajkovito, međutim…bajka je ipak samo bajka. Bajka se zavoli, čita se više puta i iz nje se mnogo toga nauči. Kada se borite da preživite, mnogo ljudi i upoznate. Vjerujete u ljude, ne iz razloga naivnosti, već tako ste odgojeni, «dobro se uvijek dobrim vraća». Nažalost, u Bosni i Hercegovini nije sve ni tako bajkovito, a i više je zločestih nego dobrih. Kada kažem «zločestih», mislim na sve one koji vode loše politike, uništavaju ovu zemlju i tjeraju ljude iz nje. Zločesti su i oni koji podržavaju takve politike.

Zločesti su i oni zaposleni u medijima koji su se prodali zločestim političarima, vjerujući da će ih ovi nagraditi. Zločesti su oni u akademskoj zajednici koji ćute jer se boje. Zločesti su učitelji koji traže da se djeca opredjeljuju. Zločesti su kreatori obrazovnih politika koji slijepo izvršavaju naređenja zločestih političara. Zločesti su svi oni ljekari kojima pacijenti nisu važni iako su nekada položili Hipokratovu zakletvu. Ima zločestih i u vjerskim zajednicama, što nikako ne bi smjelo biti! Zločesti su i oni koji govore ružno o drugima, a zapravo ništa ne znaju o njima. A tek što ima lažljivih, ma ne zna im se broja. Naravno, i ovi lažljivi su opasno zločesti. Naučila sam da su zloba i pakost posljedica straha, naučila sam da sve zločeste treba prigrliti i reći «Ne treba da se bojiš», naučila sam da se za takve treba moliti. Ali zašto ljudi lažu? Pa da, i oni se boje, boje se da ne izgube poštovanje, žele da budu voljeni od drugih, cijenjeni i da se o njima lijepo misli. Uplašeni su da će istina odbiti druge od njih. Oni koji su došli do nekih pozicija, umislili su da imaju moć, mogu da kontrolišu situacije, donose odluke, reaguju na situacije kako žele. Oni lažu jer istina je ponekad «nezgodna»  i nije u skladu sa njihovom pričom.

Sa ovim lažovima nekako najviše imam posla u posljednje vrijeme, na moju veliku žalost. Ako je toliko zločestih i lažljivih, postavit ćete pitanje, ima li uopće dobrih i tko su oni? Ima, ima divnih ljudi u ovoj napaćenoj zemlji. Oni divni su izolovani, baš kao što su bili izolovani i učesnici Parade ponosa. To je trebalo doživjeti. Desila se opsada centra Sarajeva, barikade i koridori policije. Na ulicama nije bilo ljudi jer ljudi nisu mogli slobodno šetati ulicama, nisu mogli prići centru grada. Napravljen je scenario da gubavce treba izolovati i svima pokazati da su to gubavci. Čak su i ulice oprane nakon prolaska povorke iako za tim uopće nije bilo potrebe. Tko kaže da je II svjetski rat završen? Na koje kakvim partijskim kongresima proglašava se pobjednik sa 100% osvojenih glasova iako je u sali jedna suzdržana ruka podignuta. Kao u pjesmi Vinka Coce «Šta je čovik, ko to zna, ka svića što u mraku kratko sja». Zato se i zovu zločesti momci. Mada ima tamo i zločestih teta, one su kao novogodišnji bor, tu su da bi slika bila ljepša. A ta jedna ruka, to je ruka jednog dobrice koji misli svojom glavom, to je ruka probuđenog čovjeka. Dobri su oni koji iskreno vole svoje komšije, one druge i drugačije, one koji govore jezikom koji se razumije, kojim se sporazumijevaju, a nije njihov jezik jer svaka etnička grupa zaboga ima svoj jezik. Dobri su oni mirovnjaci koji iz srca šire mir.

Dobri su oni učitelji koji ne traže da se djeca izjašnjavaju o nacionalnoj pripadnosti, dobri su oni profesori koji svoje studente uče kritičkoj misli, dobri su oni kreatori obrazovnih politika koji traže način da obrazovanje u BiH učine prepoznatljivim po kvalitetu. Dobri su oni ljekari koji se bore za pacijente, koji se ne boje seke koja ne ume da organizuje rad u zdravstvenim ustanovama. Dobri su oni vjerski službenici koji savjesno obavljaju svoj posao, koji se ne boje da javno govore o devijacijama u svojoj zajednici. Dobri su oni zbog kojih se sa radošću odlazi u džamiju ili crkvu. Njima se govori za hutbu ili nedjeljnu službu ne pišu. Dobar je narod u Bosni i Hercegovini, samo živi u strahu. Strah je važna emocija, zahvaljujući strahu preživljavamo i izbjegavamo neke opasne situacije. Razlikujemo se po tome koliko smo spremni da rizikujemo i koliko su nam procjene rizika racionalne ili iracionalne. Nećete se složiti sa mnom kada vam budem rekla da mi imamo zapravo problem sa iracionalnim strahovima.

Suočavamo se sa strahom od gubitka posla, sa strahom od odvajanja od određene osobe ili grupe, strahom od neuspjeha, strahom od odbacivanja i kritike…sve su to situacije koje zaista nisu opasne. Ne znamo da se nosimo sa takvim situacijama, bespomoćni smo, gubimo kontrolu. Situacije jesu nelagodne, ali ne i opasne. Ovi strahovi ne dozvoljavaju osobi da se mijenja, razvija, ima potpunu slobodu i moć nad sobom i svojim životom. Nismo svjesni da svoje strahove prenosimo i na djecu i što nije dobro jer loš obrazac ponašanja nije dobar za razvoj djeteta. Na svu sreću ili možda na žalost, obrazac ponašanja se ponese iz kuće ali na njega puno utječe okruženje.

Ne bojte se zatvora u kome se trenutno mi izolovani nalazimo. Ne plašite se da javno iskažete ono što osjećate, dobro ćete se osjećati. Znam da nije lako savladati strah, znam da vam treba podrška, znam da bi bilo lakše kada bi i drugi krenuli sa vama, ali ja vjerujem u vas i vaše motive. Nitko vama ne može pomoći osim vas samih, ključ je u vama. A reći ću vam veliku istinu, u Bosni i Hercegovini se uvodi jednoumlje. Jeste li spremni na to, ja nisam?! Plaše nas susjedima, ma njih mi uopće ne zanimamo, imaju oni puno svojih problema i bez nas. U Hrvatskoj  ustaše i partizani se tek spremaju za ljuti boj, idu izbori za predsjednika države a u Srbiji, kako kaže Matija Bećković «Kosovo – Najskuplja srpska reč» . Neće nama ni Turci ni Arapi ništa dati, nema kod njih džabe. To što nas trenutno «porobljavaju» nije to tako strašno, oni se kod nas samo dobro zabavljaju. Tako je bilo i sa Rusima u Crnoj Gori, pa je Rusa sada sve manje, Grčka je poželjnija destinaciju. Tako će biti i sa nama ukoliko mi izolovani ne pobjegnemo.

Ja neću pobjeći, a Vi ?!

Izađimo svi skupa iz zatvora, nismo ništa krivi!

Piše Marijana Šećibović

By BUKA

Vaš komentar

ZIPA OVO

Naši u dijaspori: Ne okrećite leđa domovini

Sarajlija Ernis Komarica sa svojom porodicom živi u Sindelfingenu, a u obližnjem Magstadtu ima svoj autoservis …