Sunday , April 5 2020
Home | Magazin | Kultura | Priča za popodne: Bistričke minijature
Ilustracija: Mahmud Latifić

Priča za popodne: Bistričke minijature

Potok je zazidan i smješten u goleme betonske cijevi, pa su onda preko njega prostrli asfalt

PIŠE: Toni Skrbinac

Moj dragi izdavač Goran Mikulić, uporan i izgleda nesalomljiv, ne zaustavlja se na svom pomalo donkihotovskom putu. Štampa ih nekako po svom izboru i ćejfu i na listi njegovih pisaca ima svakakvih imena: i domaćih i stranih i poznatih i nepoznatih… S obzirom da u vremenu, nesklonom knjizi, s Mikulićem skoro pa idealno sarađujem, nekako se osjećam dužan prema njemu i naravno da nema želje koju mu ja, ako mogu i umijem, neću ispuniti.

HARI MATA HARI & VALENTINO – live in concert - TORONTO | MAY 15, 2020

– Toni, možeš li mi napisati nešto o Bistriku? Ne dugo, kratko tek toliko da tekstom pokrijem fotografije koje će dominirati u novoj knjizi…

– Mogu, kažem i skontam da koliko god činim uslugu mom Goranu, toliko mi je dobro došao zadatak jer me lišio traganja za idejom i novom pričom.

Idemo, dakle, na Bistrik. Poslale su mi nedavno moje stare komšinice Sabira i Miza dva zapisa, jedan o Bistriku, a drugi o našoj ulici u kojoj je proticala, bezbrižna, vesela mladost, a ulica se zove Bistrik Brijeg.

Bistrik pripada takozvanim padinskim dijelovima Sarajeva i vuče se skoro od Baščaršije pa do početka trebevićkog carstva. Nepovoljan geografski položaj ogleda se u činjenici da sunce kratko gostuje na toj strani, a tamo gdje nema sunca, uspijeva vlaga, te je Bistrik dobio naziv “memli strana”. Mislim da su mu taj naziv dali Vratničani čiji položaj nasuprot Bistrika sunce duže miluje, a kako između ova dva dijela grada postoji neka vrsta rivaliteta, onda je Vratničanima dobro došla ta činjenica da, obično u kafanama u vrijeme akšamluka, počnu zajebavati Bistričane kao ljude s memli strane.

Prema onome što su mi poslale moje komšinice, Bistrik ima poprilično dugu istoriju, cvjeta i postaje pravi dio grada sa dolaskom Turaka. Pominje se neki Mehmed-beg kao osnivač Bistrika, pominju se razne druge slavne ličnosti, turski moćnici koji su na Bistriku gradili džamije, kaldrmisali sokake i obezbijedili pravi vodovod. Ali, kako se ne bavim hronologijom, neću se držati tog smjera, nego ću o Bistriku pisati pomoću svog krhkog pamćenja, koje svakako nije apolutno tačno, ali je zato, uh kako dugo. Sad će skoro šezdeset godina od dana kada sam prvi put vođen rukom svoje majke zakoračio na Bistrik.

Popeli smo se stranom koja je bila asfaltirana do bistričkog mosta preko kojeg su tutnjali vozovi. Na tom mjestu se Bistrik (tada se centralna ulica zvala 6. novembra) račvao na dva puta. Jedan je bio taj asfaltirani, a drugi smo zvali potok, jer je tuda tekao bistrički potok. Imao je svoje korito, mostiće i povazdan je hučao. Koliko jedan potok može biti moćan, pokazaće mala prirodna katastrofa koju je izazvao jednog ljetnog dana krajem sedamdesetih godina. Uglavnom, taj bistrički potok izvire negdje na Trebeviću i spušta se do Terezije, gdje je napravljena mala brana koja je imala regulativni karakter. Potok inače nije nikada presušio, ali je za ljetnih dana znao izgledati jadno, kao nekakva duga, usporena zmija koja se vuče od Terezije pa sve do korita Miljacke u koju se ulijevao, a i danas se ulijeva bistrički potok. E, jednog dana nakon obilne kiše potok je podivljao. Brana se bila začepila pa je voda nadolazila i nadolazila, nosila sa sobom mulj i smeće i kad se ta vodena sila oslobodila… e, to je za ne vjerovati. Cijeli onaj ogromni kontejner što je stajao kod trafostanice na Tereziji i služio kao smetljarnik za stanovnike brojnih ulica, voda je digla kao papirni čamac i odnijela ga čak do bistričkog mosta. Šta se na putu našlo, bujica je lako podizala i nosila. Osim pomenutog kontejnera odnijela je i prekrila muljem i kamenjem nekoliko automobila. Ma nije to trajalo ni dvadeset punih minuta. Mi smo sve gledali iz jedne poprečne ulice i čudom se čuditi nismo prestali.

Taj bistrički potok je neposredno nakon mojih prvih koraka koje sam pomenuo zazidan i smješten u goleme betonske cijevi, pa su onda preko njega prostrli asfalt i dobili smo cestu ispod koje se ništa ne čuje. Ko da je potok mrtvac pa ga sahranili. E, kad smo kod mrtvaca, evo i slike prvog kojeg sam u životu vidio. Negdje na početku bistričkog potoka bila je nekakva prirodna brana od glatkog kamena preko koje je potok kad ima dosta vode izgledao kao vodopad i tu je jednom neki nesretnik pao, udario glavom o glatki kamen i ostao u koritu ležati sve dok nisu došli neki ljudi pa spustili jednu veliku posudu nalik na škaf, tu strpali nesretnog čovjeka, govorilo se da je bio obućar jer pored njega je ležalo obućarsko šilo, poklopili tu posudu i odvezli mrtvog čovjeka. To je bio moj prvi susret sa smrću uživo, a ne sjećam se kakvi su me osjećaji prožimali.

Na dijelu Bistrika gdje se nalazila željeznička stanica bilo je obično najživlje. Dolazili su vozovi puni voća, povrća, sira, mlijeka i kajmaka koje je valjalo prenijeti na neku od sarajevskih pijaca. U samom početku mog pamćenja kod bistričke stanice ordinirali su vlasnici konjskih kola koja su služila za prevoz. Ubrzo su ih zamijenili kamioni, poznati su bili Đibin “Tam” i Gagićev “Dodge”, jedino je Fehim Drka ostao u tradiciji koja je nestajala ne samo na Bistriku nego i u cijelom Sarajevu. Konji i zaprege prepustili su svoje zadaće automobilima, kamionima…

Osim prevoznika, na bistričkoj stanici ordinirali su često džeparoši i šibicari koji su taj sitni kriminal proslavili bogami po cijeloj Evropi. Bistrička stanica bila je kao nekakav probni poligon, mislim da je mnogi sarajevski džeparoš i šibicar tu napravio prve korake. Kad smo kod tog, sa zakonom posvađanog dijela populacije, mogu sa sigurnošću tvrditi da je Bistrik bio rasadnik u kojem su izrasli najpopularniji, danas volimo reći legendarni sitni kriminalci. Koliko ih je samo bilo! Osim jednog koji još živi, mada teško bolestan i kažu da je pri kraju, svi ostali rasuti su što po sarajevskim, što po bjelosvjetskim (ima i takvih) grobljima.

No, s druge pak strane Bistrik su većinom nastanjivali radnici. Pošteni proleteri koji su radili razne poslove u oh, koliko ih je samo bilo, fabrikama, tvornicama i raznim drugim privrednim subjektima koji su činili i učinili Sarajevo poznatim u cijelom svijetu.

I, eto, moj Gorane, držim se tvog zahtjeva “nek bude kratko” svjestan da sam samo ovlaš dodirnuo jednu veliku temu kakve predstavljaju dijelovi gradova koje želimo da opišemo.

By OSLOBOĐENJE PORTAL

Vaš komentar

ZIPA OVO

Sport i izolacija: Da nije izolacije možda ne bi ni otkrili šta sve umiju i znaju…

Pandemija novog soja koronavirusa skoro je blokirala cijeli svijet. Ljudi su u svojim kućama, a društvene …