Thursday , January 21 2021
Home | Pozitiva | Kolumne | Gordana Knežević : Sa odlaskom Cerića kao da završava jedna epoha -Sarajevo nije isti grad sa njima i bez njih…
FOTO: Gordana Knežević

Gordana Knežević : Sa odlaskom Cerića kao da završava jedna epoha -Sarajevo nije isti grad sa njima i bez njih…

Početak rata Siba je provela iščekujući da se vrate njen sin Tarik sa fronta i dr. Ismet Cerić iz bolnice. To su bila teška vremena, ali bilo je i humora.

Piše: GORDANA KNEŽEVIĆ

Tiha voda bregove valja. To je moja prva misao, jer je Siba Cerić (preminula 30. 12. 2020) bila ta tiha voda. Sjajan pulmolog, izvrstan ljekar, čudesna majka i, što je najvažnije, divan čovjek.

REKLAMA

Sibu sam upoznala još ranih 70-ih godina prošlog vijeka, kao suprugu dr. Ismeta Cerića. U danima kada je Ismet trebao da postane šef psihijatrijske klinike, a ja sam bila početnik novinar na TV Sarajevo, Ismet mi je prepričao cijelu partijsku zavjeru koja se u tom času vodila protiv njega, da ne bi postao šef, i smatrao je da su mediji i javnost njegov jedini saveznik. Slušajući ga, ja sam bila ubijeđena da će biti malo onih koji će htjeti da znaju sve detalje interne politike na psihijatrijskoj klinici u Sarajevu. Predložila sam da ipak odgovara samo na pitanja vezana za njegovu struku. U to vrijeme bolnica Jakeš je modernizovana, djelimično zahvaljujući dr. Ceriću, i sva pitanja odnosila su se na tu bolnicu. Cerić je naravno sjajno odgovorio na sva pitanja, jer je bio vrhunski psihijatar. Međutim, u ta vremena, ja sam znala da će presudna biti sama činjenica da se pojavio na “Dežurnoj kameri”. Njegovi protivnici su iz toga zaključili da on sigurno ima podršku Centralnog komiteta Saveza komunista i vrlo brzo nakon toga on je postao šef klinike, a mi smo zauvijek ostali prijatelji.

Jednom prilikom je Siba otkrila da smo njen muž Ismet i ja rođeni istog dana, samo 15 godina razlike. Bilo je to prije rata. Iako ni meni ni njemu nije bio običaj da slavimo rođendan, oboje smo se nasmijali i odlučili da taj rođendan slavimo zajedno. Moj jedini zadatak je bio da nabavim tortu. Ja sam otišla po tortu na kojoj je bilo ispisano “Sretan 90-ti rođendan”, što je bio tačan zbir naših godina. Moja kćerka je tada imala nepunih 5 godina. Podižući tortu u slastičarni Palma, moja kćerka se pohvalila da je torta mami za rođendan. U slastičarni su me pogledali sa dosta sumnje, jer sam izgledala prilično dobro za nekoga ko ima 90 godina. Bilo je to samo dvije godine pred rat.

U užasnom početku rata, koji nas je sve zatekao nespremne za ono što nas čeka, od Sibe saznajem da su nju vratili kući, i rekli joj da ne dolazi više na posao u kliniku u Kasindolu. Dan nakon toga, po zadatku, pokojni Vlado Mrkić, francuska novinarka iz AFP-a i ja smo išli na Ilidžu da intervjuišemo Karadžića. Sve vrijeme na putu do Ilidže sam smišljala pitanje koje bi mogla da mu postavim a da on ne može da na to odgovori kao vergl, ponavljajući svoje uobičajene stavove za štampu o tome kako tri naroda ne mogu živjeti zajedno. Kada je došao red na mene, mislim da sam ga iznenadila pitanjem o tome zašto je Siba Cerić, žena njegovog kolege sa psihijatrijske klinike, vraćena sa svog radnog mjesta u klinici u Kasindolu, gdje joj je rečeno da više ne dolazi. U to vrijeme termin “etničko čišćenje” još nije bio artikulisan, a to je zapravo bio njegov početak. Na teritoriji koju je SDS već tada računao kao “svoju” i kontrolisao, otpuštani su Muslimani i Hrvati, a ostajali su samo Srbi. Karadžić je odgovorio: “Iz vašeg pitanja shvatio sam da je Siba dobro, za nju je bolje da ostane kod kuće jer su nesigurna vremena”. Francuska novinarka je odmah odgovorila: “Ali Siba želi da radi”. U tom momentu su nam prišli Karadžićevi tjelohranitelji da nas izbace iz prostorije, i tu je završena pres-konferencija.

Početak rata Siba je provela iščekujući da se vrate njen sin Tarik sa fronta i dr. Ismet Cerić iz bolnice. To su bila teška vremena, ali bilo je i humora. Jedan dan, pojavio se Ismet u našem stanu i rekao da je došao da proslavi “kraj rata” iako je taj kraj bio još daleko. Naime, taj dan je došla vijest da je Karadžić lično preuzeo komandu vojske tzv. Republike Srpske. Dr. Cerić je rekao da to vodi sigurnoj pobjedi branitelja Sarajeva i Bosne, jer “Radovan zna o ratovanju manje od mene”.

Postoji jedna bosanska poslovica da “kuća ne stoji na zemlji, nego na ženi”. Kuća doktora Cerića je istinski stajala na Sibi i ona je bila ta koja je razumjela njegovo ćutanje, njegovu potrebu za radom u bašti u slobodno vrijeme i zahvaljujući Sibinom strpljenju, on je dostigao vrhunac svoje profesije.

Sa odlaskom Sibe i Ismeta Cerića završava jedna epoha. U tom Sarajevu Sibe i Ismeta nije bila važna etnička pripadnost, nego tačna dijagnoza, a u tome su i Siba i Ismet Cerić bili nepogrešivi. Pored toga, Siba je uvijek bila iznimno lijepa, pa čak i u starosti. Sarajevo nije isti grad sa Cerićima i bez njih. Ne samo njihova djeca koja su najviše brinula o majci sve ovo vrijeme već i oni koji su daleko kao ja, shvataju veličinu gubitka. Završava jedna epoha, nestaje jednog Sarajeva u kojem su Ismet i Siba Cerić predstavljali ono što je bilo najvrednije u njemu.

By Oslobođenje portal

Vaš komentar

ZIPA OVO

Dr.Eso Boškailo: Kafa ili kava, čudom se čude bubrezi moji

Kad neko spomene Ljubuški, odmah mi se pije kafa! Jesen je 1993, konc logor je …