Friday , May 29 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | A gdje su nasi dobrotvori?
FOTO: Ilustracija

A gdje su nasi dobrotvori?

Ovako ili onako, korona će pokazati, isto kao i u ratu, pravo lice i onih na vlasti i onih oko vlasti. Pokazaće i moj i tvoj komšiluk, one s kojima radiš ili posluješ, ali će prepoznati Hajriza iz Crne Gore, Denija iz Mostara, Stefana iz Švajcarske i mnoge dobre ljude za koje saznamo tek kad se korona pojavila. Nama je uvijek trebao bućkuriš pa da shvatimo gdje i s kim živimo.

Autor Milan Račić

U onim poganim ratnim vremenima valjalo je sačuvati makar prst obraza. U vremenu bezdušja bilo je istinsko herojstvo pomagati one druge i drugačije ili one što su danas samo statistička greška jer su se zatekli na pogrešnom prostoru i u pogrešno vrijeme. U tim strahotama rata dosta je onih koji su odbili da mirno gledaju kako im komšiju odvode u logor, ubijaju ili ponižavaju. Dok su se neki razmetali humanitarnom pomoći, a drugi gledali hoće li ih zapasti kilogram riže ili konzerva iz NATO pakovanja četerdeset i neke, drugarica Jelka obilazila je i donosila tad najvrjednije, pakovanje hrane, poneku čokoladicu i ljudski osmijeh, prije svega. Isto je to radio i školski mi drug Huso koji je sebi odredio da će svoje dobročinstvo i merhamet najbolje provjeriti obilazeći i pomažući one najugroženije, a drugačije. Tako je i danas u ovo koronarno vrijeme kad su dobra dijela sizifovska misija onih najboljih među nama. Jutros poruka radne kolegice Anite – Šta god zatreba, molim te samo zovi -! Trebam li uopšte i pominjati da ni Jelka, ni Huso, ni Anita nisu moje nacionalnosti, ali su sve troje od velike ljudskosti, što im je i jedino mjerilo i kriterij. I kad pomislimo da smo ostali bez ljudi, da smo društvo mrtvih duša, vjeru u život vrate vam heroji i ovog koronarnog vremena, mladi posebno.

REKLAMA

Tragač za dobrim, kao što je to Esad Kočan, urednik najboljeg i najdugovječnijeg nedeljnika “Monitor” u Crnoj Gori, objavljuje taze priču o Crnogorcu Hajrizu Hačku Brčvaku iz bjelopoljske Bistrice i, između ostalog, kaže: – Hajriz se početkom krvavih devedesetih zaputio u Njemačku. Radio je tamo razne teške poslove da prehrani porodicu, a onda – zaimao. Kad je naših dana planetu zemlju skolio virus corona, Hajriz Brčvak je pohitao. Mediji su masovno javljali POKLONIO trista hiljada eura, Crnoj Gori da olakša borbu protiv bolesti koja hara. Plemenitošću je ganuo mnoge – birali su najljepše riječi zahvalnosti. Onda se javio Hajriz, da otkloni nesporazum. Ne, nije on ništa poklonio, on je samo VRAĆAO DUG. Kad Hajriz onako običan i blag, izgovara, to znači samorazumijevajuće bespogovorno. “Čovjek koji stekne imovinu je dužan da dio zarade podijeli zajednici. Sa tim se ne trguje, ne traži se zahvalnost od ljudi, ni nagrada od Tvorca”. Upoređujućí Hajriza iz dvadeset i prvog sa Markom Aurelijem iz drugog stoljeća, Esad se pita: Kakva simfonija teče kroz vrijeme. Čuj je. Jesi li ikad čuo ljepšu? Danas se jedino možemo upitati – Hoće li se, bar, posramiti oni zbog kojih je Hajriz devedesetih morao napustiti svoju zemlju?

Imamo li i mi, ovdje u BiH, u Mostaru, svoje Hajrize?

Da, imamo. Ne možda sa ovolikim svotama kao kod Hajriza, ali sa njegovim srcem, svakako. I ne samo ovih dana koronarne vratolomije, nego i onda kad su prilike normalne a svijet uljuljkan u prividnu sliku obilja i prividnog, ali lažnog blagostanja, uvijek, i dok je svijeta i vijeka, postojali su ljudi kojima je pomoć bila jedini spas, i oni drugi koji su pomagali i spašavali. Jedan od ovih drugih, sve otkako je Mostar morao da napusti, da u zemlji lala i Roterdamu potraži ono što mu Mostar nije pružio, je i vječiti donator, tu sa Carine – naš Denijel Behram. Prije rata prošao sve redovne i vanredne aktivnosti karijernog omladinca do predsjednika omladine Mostara, od izviđača i ferijalca do jednog od organizatora ORA Neretva. Organizovao je udruženja bosansko – hercegovaca i mostaraca, društva i grupe za pomoć i Veležu i Mostaru, pojedincima za lijek i liječenje, pa sve do pomoći fudbalskih turnira bilo onih na Carini, Donjoj Mahali ili na Univerzitetu. Zna i sada Deni da je njegovom gradu i bolnici najpotrebnija medicinska pomoć, oprema za medicinare, respiratori, pa rukavice i maske i ono najvažnije da njegov grad i danas osjeti da nije sam i ostavljen. Radi to Deni na neobičan način. Prvo organizuje ljude i akciju, a onda na društvenim mrežama sve objelodani, od toga šta i kako treba do svakog pojedinca koji je i koliko uplatio.  Do u cent i fening. Ovi što proklamuju javnost i transparentnost mogli bi od Denija naučiti kako se i na koji način to radi. Puno je i onih koji to lično i pojedinačno čine za ugrožene ili institucije od socijalnog značaja, a ne žele da im se ime zna. Prije nekoliko godina upoznao sam Stefana Dietricha, švajcarskog socijademokratu i humanistu, pa zajedno sa Mladenom Ćavorom, dijelimo pomoć u Salakovcu prognanim i onim najpotrebnijim. Dogovorili se, tu oko Nove godine, da sem pomoći Crvenom krstu i izbjeglicama, podijelimo i pakete za najugroženije. Od Salakovca do Blagaja, od kuće do kuće. Od osamdesetogodišnje Bože u bjelopoljskoj kotlini do Gološevih u Blagaju. Boža bez vode, a Gološevi tu u nedovršenoj kući podno Blagajskih stijena. Pa povratniku sa sedamdeset i kusur koji preživljava od ribe uhvaćene u Neretvi do organizacija koje i same pomažu one kojima su tri obroka misaona imenica. Preduhitri nas korona jer smo, u ove proljetne mjesece, sve isplanirali da za desetak hiljada maraka kupimo najneophodnije za najugroženiju djecu u Mostaru. I Stefan nikom i ništa na račun i ruke. Kupimo sve što zatraže i lično predamo. Naučili nas ovi iz vlasti da je jedino sigurno samo ono što je i lično uručeno. Prepuno je ovih dana, na društvenim mrežama, poruka građana-ki Mostara kojim pozivaju da su spremni pružiti sve što imaju, onim koji nemaju. Mladi se organizovali pa onim u izolaciji dostavljaju i hranu i lijekove. I niko od njih ne pita kako se zoveš i kome pripadaš.

A kako to čine pojedinci na vlasti?

Ovih dana javnost je bila zaprepašćena pozivom kantonalne vlasti u Sarajevu da građani doniraju i uplate sredstva za nabavku neophodne opreme. Budžet od oko milijardu KM nije preraspoređen kako se ne bi kupovala skupocjena auta ili trošilo na reprezentaciju, a sve te silne pare usmjerile na medicinsku opremu. Ne, umjesto toga opremu bi trebali isfinasirati oni koji su već ostali bez posla ili oni koje će to uskoro postati. Istovremeno su tzv. privrednici nametnuli temu ne kako preživjeti i riješiti koronu nego kako će oni nastaviti. Zakukali su da neće imati platu ni za prvi naredni mjesec i kako slijedi otpuštanje radnika. Zar još neko misli da je njihova briga opstanak radnika? Njihova jedina briga jeste profit i ko će sve to nadoknaditi. Naviknuti da budzašto dođu do imovine, sada bi i koronu nekom drugom isporučili i fakturisali. Koliko li su poticaja, koncesija i bespovratnih sredstava ti isti već dobili od države, a nema ih među donatorima. Ne ubrajam tu ljude i privrednike koji su sve stekli svojom mukom i teškim radom. Oni i danas doniraju sredstva za nabavku medicinske opreme ili su se prestrojili pa umjesto šarafa prave zaštitne maske. Ovako ili onako, korona će pokazati, isto kao i u ratu, pravo lice i onih na vlasti i onih oko vlasti. Pokazaće i moj i tvoj komšiluk, one s kojima radiš ili posluješ, ali će prepoznati Hajriza iz Crne Gore, Denija iz Mostara, Stefana iz Švajcarske i mnoge dobre ljude za koje saznamo tek kad se korona pojavila. Nama je uvijek trebao bućkuriš pa da shvatimo gdje i s kim živimo.

By Tacno.net

Vaš komentar

ZIPA OVO

pitanje

Da li vjerske zajednice znaju da je fašizam grijeh/haram?!

Licemjerje je grijeh protiv istine i zato se uvijek skriva iza laži i poluistina. Balkan …