Friday , February 26 2021
Home | Pozitiva | Kolumne | Američki san hrabre Mostarke: Jasna Vikić Bešo – od ponižene izbjeglice do glavne inženjerke svjetske senzacije u Las Vegasu
FOTO: Jasna Vikić Bešo

Američki san hrabre Mostarke: Jasna Vikić Bešo – od ponižene izbjeglice do glavne inženjerke svjetske senzacije u Las Vegasu

Stari most, zbog kojeg je jedan grad dobio ime, najljepši je kada se gleda iz daljine. Po njegovim kamenim basamakama uvijek se sa strahom približavam ivicama, ogradama s kojih se hrabro ludi strmoglavljuju u modro zelenu rijeku. Tih tridesetak metara dubine do prijeteći usključale vode najbolji su test lične hrabrosti. Zato odmah priznajem, kukavica sam. A, zbog srca koje tada lupa 300 na sat ni ne primjećujem svu raskošnu ljepotu Starog mosta.

Piše: Pavle Pavlović

Isto bih, sigurno, osjetio i na onoj nebeskoj šetnici na Biokovu, prijatelja  Mustafe Forte, dok bih kroz prozirni pod gledao na stotinu metara prijetećeg ambisa. A, šta bi tek bilo na najpoznatijoj platformi u čuvenom američkom Grand kanjonu rijeke Kolorado?! Ne bi me ni puškom natjerali da pužem, a kamoli hodam po izglancanom, providnom staklu što, kao najbolje naočale, dočarava užas visine od 1.200 metara.


Ne razumijem te što bez straha koračaju nad tim ambisom, a još manje one koji su to gradili. Kako su to uspjeli, kakve su to živce, mišiće imali?
I, onda se sjetim jednog veselog druženja u nekom rovinjskom lokalu kada sam upoznao Jasnu i Rudolfa Vikića, Mostarce iz dalekog Las Vegasa. Čim su izgovorili ime grada sadašnjeg življenja, odmah su mi pred očima zaigrali razni ruleti, kockarske mašine. Zavrtio sam žurnalističku radoznalost i sreću bezbrojnim pitanjima.

jasna-vikic-beso-ispred-skaywalka

Stani, stani, prekidala me Dubravka Majerić Urumov, zagrebačka prijateljica. Ima naša Jasna Bešo, udato Vikić, bolju priču. Potom su zazvonile gitare, odjeknule pjesme proteklih, sretnih godina. U kasnu noć neki su otišli prema Puli, neki prema Poreču, i priča je ostala neispričana. Tek ovih dana, poslije tri godine, doznajem jedinstvenu storiju koja zaslužuje da se podijeli. Valja mi natenane predstaviti bijelu skvo što je iz Hercegovine stigla da indijanskom plamenu Hualapai podari bolju budućnost. Zbog Jasne Vikić Bešo sada prastari gospodari planetarno popularnog kanjona imaju još jedan siguran izvor prihoda za održavanja svog rezervata.

A, bilo je to ovako. Rudolfa Vikića, prijeratnog omiljenog profesora jedne mostarske škole, 1993. godine puštaju iz Logora Dretelj. Poslije puno muka, četvoročlana porodica stiže iz razrušenog bisera Hercegovine u kalifornijski Palm Desert. Početni dani izbjeglištva u dalekoj zemlji bili su obilježeni potragom za bilo kakvim poslom. Magistrica tehničkih nauka i njen muž profesor pokušavaju se zaposliti u zoološkom vrtu, gdje ih, očekivano, odbijaju. Potom im se posreći u jednoj osnovnoj školi. Rudolf Vikić dobija posao na održavanju, a Jasna Vikić Bešo na čišćenju.

Nakon prva dva radna dana u Americi, direktor škole poziva supružnike Vikić Bešo i izražava nelogadu da je na takva, za njih ponižavajuća, radna mjesta zaposlio ljude sa visokim obrazovanjem. I umjesto unaprijeđenja, Jasna i Rudolf dobijaju otkaz. Poslije su tekli oni teški izbjeglički dani i snalaženja kroz koje je prolazilo više od milion nesretnika koje je rat u BiH razbacao po cijelom svijetu.

Jasna Vikić Bešo, prijeratna šefica biroa za konstrukcije mostarskog Soko inžinjeringa, kao dokazani stručnjak posebno na proračunu konstrukcija, odvažila se, iako je sumnjala u svoje tadašnje znanje engleskog jezika, reagovati na javni konkurs jedne firme u Las Vegasu. Na njeno iznenađenje pozvana je na razgovor i na veliku radost bila primljena na radno mjesto statičara.

– U početku sam na posao išla kao na giljotinu sa strahom da će mi šef reći da od sutra ne dolazim. Najteže je bilo kada bi mi klijenti putem telefona postavljali pitanja vezana za projekte. Preznojavala sam se u paničnom strahu kako im najbolje odgovoriti. Uvijek sam se izvinjavala za moj slabi engleski jezik. Većina sagovornika me je ljubazno podržavala i često govorilo da je moj engleski odličan i da bi oni bili sretni da moj maternji govore kao ja njihov – prisjeća se Jasna Vikić Bešo početnih američkih dana u kojima je još bila pod jakim emocijama iz domovine kada su mnogi stradali zbog pogrešno izgovornih riječi.

Kako su godine tekle, samopouzdanje magistrice Vikić Bešo postajalo je sve veće i dokazivalo se u brojnim projektima koje je realizovala. Zato mnoge nije začudilo kada je u prvim godinama trećeg milenijuma u firmi za koju je radila odlučeno da neumorna Mostarka postane glavna skvo, glavna žena na Orlovoj tačci u Velikom kanjonu Kolorada, na zemlji indijanskog plemena Hualapai, koja će odlučivati šta može, a šta ne u jedinstvenu metalnu konstrukciju što će zadiviti svijet. I još uvijek to čini magičnim privlačenjem miliona turista.

jasna-vikic-na-pocetku-gradnje-skaywalka

Hrabra Hercegovka kao da je ostvarila svoj američki san. U drugoj deceniji boravka u velikoj zemlji od izbjeglice dogurala je do project managera (vodećeg projektanta) na tada najpoznatijoj građevini na planeti.

– I danas se s posebnim uzbuđenjem prisjećam tog 1. novembra 2006. godine, kada smo započinjali sa podizanjem prve metalne grede na stupove i navlačenje preko ivice kanjona. Tada su na gradilištu boravile ekipe svih mogućih TV kompanija. Moj telefon nije prestajao zvoniti. Primila sam preko 100 poziva saradnika naše firme, uglednih arhitekata i inžinjera sa čestitkama i željama za uspješan početak velikog podviga.

Do dvadesetog marta 2007. svaki detalj, svaki šaraf, na objektu Skaywalk je prošao kroz ruke Jasne Vikić Bešo. Prije same ugradnje, koju je jedino ona mogla dozvoliti i odobriti, svaki od tih dijelova konstrukcije je i lično proračunala. Znači, od oblika čelične grede, visine, širine, debljine stijenke grede, zavarivanja, temelja i pilona ukopanih u stijene. Jedino je računski projekt debljine i izdržljivosti staklenog poda na Skaywalku radila neka francuska kompanija, čije je rezultate morala prekontrolisati i odobriti junakinje ove priče.

Posebno se pazilo da budu zadovoljeni zahtjevi strogih pripadnika plemana Hualapai, da se što manje iskopava, jer su za lokalne Indijance tlo i priroda majka svetinja.

Vidikovac ili nebeska šetnica, kako je nazvaše, sastoji se od dvije čelične grede koje idu paralelno jedna prema drugoj i u najudaljenijoj tački od zida kanjona se savijaju u obliku potkovice. Širina tog jedinstvenog staklenog balkona je 20 metara, a posjetioci mogu prošetati 21 metar kroz, čini se, prazan prostor ispod kojeg ih čeka oko 400 metara slobodnog pogleda na kanjon koji skriven ogromnim stijenama nastavlja pad od 1200 metara do valova rijeke Kolorado.

skaywalk

Proračuni Jasne Vikić Bešo i njenih kolega garantuju da na ovoj staklenoj šetnici u jednom trenutku može biti, čak, 822 ljudi. Ipak, strogim mjerama bezbjednosti dozvoljeno je da se na platformi istovremeno nalazi 120 lovaca na adrenalinska uzbuđenja.

Generalna menadžerica Skaywalka posebno je bila ponosna kada je na javnom predstavljanju novootvorenog objekta, 20. marta 2007. godine, bila počastvovana upoznavanjem sa astronautom Buzzom Aldrinom, koji je tri puta letio u svemir i bio drugi čovjek koji je poslije Neila Armstronga  koračao po Mjesecu.

jasna-vikic-sa-astraonautom-buzz-aldrinom

Nakon svečane promocije za medije i visoke uzvanike, trebalo je Jasni Vikić Bešo izdržati i prvi test javnosti. Na zvaničnom otvorenju za publiku, Vikić Bešo je neprestano zagledala staklenu stazu i masivnu čeličnu konstrukciju. Doimala se kao preplašena turistkinja koja nema hrabrosti da zakorači na staklenu stazu iznad ponora. Čak su joj neki i prilazili i uvjeravali je da je sve sigurno. Odgovarala im je, kako drugo nego, osmijehom. Jer ko bi vjerovao da je ova nježna žena bila glavni faktor na graditeljskom čudu, koje garantovano može izdržati i zemljotres jačine 8 Richterove magnitude i težinu od 32.000.000 kilograma.

Pod budnim okom i potpisima vodećeg projektanta Jasne Vikić Bešo nikla je tako inženjerska svjetska senzacija, čelično-staklena konstrukcija koja je od 2007. do kraja 2020  privukla više od 10 miliona turista. Država Nevada od tada nije više samo poznata po kockarnicama Las Vegasa i golom Grand kanjonu.

Skaywalk je samo jedan od projekata na kojima se iskazivala tiha Mostarka. U cijelom nizu izdvaja se i jedinstveni spiralni eskalator, iliti kružne pokretne stepenice u jednom od najpoznatijih hotela Las Vegasa…

Jasna Vikić Bešo je sa svojim suprugom Rudolfom u zasluženoj mirovini. Provode tako najčešće pola godine u svom Mostaru ili u svom stanu u Poreču. Kada kod nas zahladi, lete u topli Las Vegas.

Ponekada posjete i Skaywalk i tada uspomene prorade. Preko njene nebeske šetnice prošetalo je gotovo pola bivše Jugoslavija. Pardon, izuzev mene. Ponavljam, ne bi me ni puškom natjerali ni da pužem po providnom podu ispod kojeg prijeti ambis bez kraja.

Što se mene tiče, mogla se draga Jasna Vikić Bešo koliko hoće puta potpisivati da je sve više nego 100 posto sigurno.
Ako treba, posuđujem moj adrenalin odvažnijim.

By Depo

Vaš komentar

ZIPA OVO

Bosna i Hercegovina iz druge perspektive/ VIDEO

I prođoše carstva i vojske i ljudi svakojaki ali ostade Bosna i Hercegovina i njeni …