Friday , May 29 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Asim i Suljo kao berači molti: Neuspješna potraga za “polarnim zlatom” na sjeveru Švedske
FOTO: Molte - polarno zlato

Asim i Suljo kao berači molti: Neuspješna potraga za “polarnim zlatom” na sjeveru Švedske

Junake priče Uzeira Bukvića rat je odveo u Švedsku, u kojoj se nikada nisu osjećali kao kod kuće. U moru dogodovština, naročito se izdvaja put na sjever Švedske kako bi brali molte…

Piše: Uzeir Bukvić

Rat je Asima i Sulju doveo u Švedsku. Mogli su, da je bilo sreće, proživjeti ostatak godina i u svojoj Bosni; Asim u Brčkom, a Suljo nadomak Brčkog u Brezovom Polju. O toj sjevernoj zemlji zaporavo i nisu znali gotovo ništa. U mladosti bi slušali priče o lijepim švedskim curama koje su harale plažama i noćnim životom Jadrana i ništa više. Tek dolaskom u ovu zemlju zbunjeni su shvatili da Šveđanki ima ali da nema te ljepote.

SARAJEVO GRILL TORONTO

Pali su u švedski gradić Valdemarsvik; ni selo ni grad, nekad je tu i bilo nešto industrije ali je švedska ekonomska reforma ugasila taj pogon tako da je mjesto živjelo od kamp-turizma i jednom godišnje maskenbala, kad bi se ovdje slegao čitav okrug i gradić živnuo tih nekoliko dana. Za more ga veže uski kanal sličan rijeci i da nije malo slankasta voda, nikad čovjek ne bi ni pomislio da je to zapravo more. Ne možeš jednim pregrštom zahvatiti čitavo more, ali i to malo što zagrabiš i to je more.

Suljo je Brazopoljac, brodar, kao i većina muškaraca iz ovog posavskog mjesta na putu Brčko-Bijeljina. Cijelog života je brodario našim rijekama, Savom i Dunavom do Crnog mora. Malo na brodu malo kući, gdje ga je čekala njegova Mila, s kojom je izrodio i jednog sina. Tako su kao trojka stigli u Švadsku, u Valdemarsvik. Nije se ni raspitivao za brodove u Švedskoj nego se prihvatio teškog posla, skupljanja otpadnog željeza, rijetkog inače zanimanje u ovoj zemlji.

Asim je bio metalac, bravar, i nema posla, a vezano je za metal, da nije znao uraditi. Zanat je ispekao u tvornici ulja “Bimal” u Brčkom, gdje je i proveo radni vijek, sve dok nije stavljen na listu “prekobrojni”. U kući je imao vlastitu radionu koju mu je potom opljačkao najbolji prijatelj i ortak.To mu je palo teže od progona. Iznevjerio ga je neko za koga bi ruku u vatru turio.

Pitali su ga u Švedskoj zna li šta raditi, a on se, razočaran i povrijeđen, iznevjeren lošim prijateljstvom, zakleo da više nikad neće prihvatiti nikakvu alatku, pa maker mu život zavisio od toga, odgovorio im je da ne zna ništa i da nikad ništa nije ni znao niti radio.

Nisu ga više pitali.

Dane je provodio pazeći na unuke i za lijepog vremena loveći ribu, Abure, na Valdemarsvik zalivu. Kad ga svalada nostalgija i sjeta za zavičajem i bivšim životom, iskrao bi se i uvukao u prodavnicu tehničke robe, među alate i mašine, razgledajući dugo novitete švedske metalne industrije; nove tipove aparata za zavarivanje, razne alatke za rezanje metala, sav onaj sitni pribor i pomagala potrebna jednom bravaru!

“Fali mi moje preduzeće”, znao bi ponekad da se požali Asim. “Fali mi ona jutarnja zaje*ancija uz duhan i prvu kahvu. Eto šta mi najviše nedostaje i za čim žalim.”

Jabuke za gledanje

Nije bog zna šta razumijevao kod Šveđana. Nije se previše ni trudio da sazna i upozna ovu zemlju, koja nije bila njegov izbor; mučio se s tim kako da zaboravi ono što je već znao i što mu se dešavalo, nova iskustva bi mu bila teret i višak. A i ono što ne shvataš i s čime se ne slažeš, ne vrijedi se time ni baviti i zamarati. Zbunjivala ga je švedska jesen. Ima jeseni ali nema berbe. Što je duže boravio u toj zemlji, Asim je sve manje poznavao. Nije mogao da razumije zašto Šveđani ne beru svoje jabuke, a vole to voće i kupuju ga u većim količinama u prodavnici Wilis. Vole i Švedi, tako naši u ovoj zemlji nazivaju Šveđane (malo skraćeno, nadimkom), vole voće općenito. Posebno svoje. Time iskazuje svoj odnos spram države i svemu što je njihovo. Kupuju jabuke u koloijal prodavnicama (u Švedskoj nema pijaca), ali kad sazriju njihove, kad se na policama za voće pojave jabuke – Svenske eple, onda one imaju prednost iako su skuplje od uvoznih namjanje upola.

Uz još par voćaka u svakom švedskom dvorištu neizostavno je najmanje stablo – dva jabuke. Asim se nije mogao čudom načuditi svom prvovm susjedu koji, kad njegove jabuke stignu za branje, ne dira u plodove a tako su zdrave, lijepe izgledom slične našim senabijama, malo rumenkaste okrugle skoro pa savršeno loptaste, nego čeka da na grani ostanu do zime, ustvari do prvog snijega. Znao bi doduše, taj dobroćudni starac ubrati gajbu dvije jabuka i ostaviti pred kapijom, pred ulazom u dvorište, jer Skandinavci na ograđuju svoje kuće skupim visokim ogradama, nego zasade neko zelenilo koje potom fino oblikuju kao zeleni ukrasni lanac. Susjed nije iznosio jabuke za prodaju, nego onako ako neko naiđe pa nek se osjevježi i eventualno gajbu jabuka ponese kući. Tako bi dočekao da s jabuke opadne list i da ostanu gole grane sa zrelim plodovima. Pokušavao je da to razumije kao susjedovu želju za užitkom u toj čudnoj prirodnoj vrtnoj instalaciji. Ali to je bio samo prvi čin ove postavke na otvorenom, ovog zanimljivog i njemu nerazumljivog performansa. Za nastavak se čekao prvi snijeg, kad jabuke dobiju fine bijele sniježne kape, kao da je preko noći, mada u to doba godine ni u ovom dijelu Švedske noći jedva da ima, neka nevidljiva ruka na svaku granu ostavila po jedno pile s korubom od jaja iz kojega se izleglo na glavi i tu čekaju da dođe kvočka i odvede ih. Eto razloga zbog čega Asimov susjed ne bere ovo biblijsko voće. Zbog ovog užitka koji i ne traje dugo, dan dva i (“došao je taj domaćin tmuri i svu štenad potrpati u džak” S. Jesenjin), stresće domaćin sada već promrzle plodove u tamnu vinilsku vreću i odvesti na gradsko odlagalište otpada. Tako završava jesen i berba jabuka u Valdemarsviku.

Ali te molte!?

U jednoličan i monotoni život mirnog Valdemarsvika malo uzbuđenja donijelo je Ismetovo doseljavanje, sa sjevera Švedske iz Haparande, najbližeg grada granici sa Finskom. Proveo je desetak godina u ovom zanimljivom i za Asima i Sulju nepoznatom dijelu Švedske, pa su njegove priče i iskustva iz tog vremena za njih bile slične temama iz Hiljadu i jedne noći. Ismet bi najčešće spominjao Bjorna, uzgajivača irvasa, s kim se najčešće i družio, veličajući to prijateljstvo do nevjerovatnih granica. Bjorn je Laponac, Sam, kako na sjeveru Evrope nazivaju ovu etničku grupu naroda posebne kulture, tradicije, jezika i netipične skandinavske fizionomije, nalik više sjevernoameričkim Indijancima nego Šveđanima, Norvežanima ili Rusima. Narod otvorenog i druželjubivog ponašanja i mentaliteta. U tim svojim, za Asima i Sulju kao jedine sagovornike i poznanike, hećajama o švedskom sjeveru, o čemu su oni znali jedino po polarnim noćima i polarnom svjetlu, Ismet se dotakao i teme molti, tog divljeg voća koje jedino uspijeva u području polarnog kruga. I da najbolje molte rastu baš u Haparandi. Tako su molte neplanirano postale glavna teme njihovih svakodnevnih razgovora. Oprezno, nenametljivo ali sračunato Ismet je počeo podgrijavati ideju o odlasku u Haparandu u berbu molti uvjeravajući Asima i Sulju u mogućnost brze i unosne zarade. Tako je jednoga dana pala odluka da se krene u Haparandu.

Nakon što su obznanili svoje namjere da će ići u berbu molti, Asimova i Suljine supruge Beba i Mila su se dale na posao. Trebalo je beračima spremiti brašnjenik, za svoje trapere, čeka ih dalek put i neizvjestan boravak u Haparandi o kojoj nisu znale ništa niti su mogle pretpostaviti koliko će Asim i Suljo boraviti u Finmarku i koliko će tamo ostati. Ko zna koliko dugo se beru molte i šta ih sve čeka na dalekom putu do švedskog sjevera. A Haparanda nije blizu, nije to k’o otići do Brezovog Polja, valja njima putovati danima, a nijedan baš nisu vični spremanju hrane. Suljo i nekako, navikao je na brodovima i lađama ispeći ribu ploveći rijekama i kanalima diljem Evrope sve do Crnoga mora i ponešto je naučio od brodara i oko jela. Kakav bi to bio život na vodi a ne hraniti se ribom. Na Asima se nije moglo računati. Njegovo je bilo da se bori sa željezom i mašinama, a kućni poslovi su bili Bebina briga. I bila je vrsna aščinica. Ma šta vrsna, vrhunska. A i muškima nije bilo mjesto u kuhinji.

Nikad se Asim nije duže odvajao od svoje Bebe. Tako su proživjeli život zajedno. Sad će ga prvi put privremeno rastaviti od nje ta nepoznata voćka za koju nikad ranije nije ni čuo i to mjesto čudnog i nepoznatog imena Haparanda, za koju zna samo da je negdje na sjeveru Švedske. Nije nikad vele ni letio za parama, imali su uvijek dovoljno, a previše nisu ni tražili.

Sve do dolaska u Švedsku, Suljo i Asim nisu ni znali za Molte, voće slično našoj kupini, samo drugačije boje, žućkasto. I da ga zovu “Polarno zlato”. Nisu čuli a nisu ni znali da postoji i gdje je ta Haparanda, gdje ovo voće najbolje uspijeva.

Farma za komarce

Nisu ni sanjali, ova dvojica posavskih sanjara, šta ih, osim toga da nema molti a zbog kojih su se i upustili u ovu avanturu, da ih čekaju na tom nepoznatom pohodu i u toj još nepoznatijoj Haparandi – švedski komarci. I oni su iz Posavine i znaju dobro kakva je napast komarac kad je njihova godina, i kad u predvečerju, najljepšem dijelu ljetnjeg dana, ne daju oka otvorit. Ali! Koji komarci i koje trice, ti posavski su obični pitomi leptirići spram ovih što su im priredili dobrodošlicu u Haparandi. To nisu komarci, to su leteći mustanzi, haubice, horor komarci, komarci ubice, koji kad te pogode u zaštitnu masku kao da te je projektil udario – tako zazveči. Ako nemaaš maske, a njih dvojica nisu imali, kuku tebi. A toliko ih je da vozačima zamagle vidik pa moraju da ih skidaju kao što zimi stružu led sa stakala automobila. Inače nema puta, ne vidi se.

Asim i Suljo su očito pošli grlom u jagode. Shvatili su tek sada da branje molti nije što i krenuti s korpicom u šumu da nabereš malo jagoda ili zobati kupine po brezovopoljskim ostrugama. Berba molti je poput hodanja po minskom polju, ako nisi vičan tom poslu i ako se nisi propisno opremio. I da moraš čak biti i vješt ronilac. Jer nikad ne znaš na šta možeš naići. Za to i jeste tako skupo to bobičavo voće i zato ga tako i zovu – Polarno zlato. Za tu avanturu neizostavne su duboke gumene čizme, još bolje nepromočivo odijelo i obavezno maska, kakve nose pčelari ali malo bolja s zaštitnim naočarima, jer kad se komarac “zaleti” i zalijepi se za staklo naočara kao da te je đule pogodilo. I što se ide sjevernije sve su krupniji i agresivniji, a i molte su kažu veće i bolje. Haparanda je njihova krajnja tačka.

Molte obično dozrijevaju sredinom ljeta ali te godine, k’o u inat nisu rodile. Omelo ih je kišno proljeće pa su se mogle naći tek pokoja, tuk-tak, ponegdje na malo uzvišenijem mjestu. Ali i te što ugledaš ne možeš do njih doći, navalio na njih mahluk, ose, pčele, mravi, sve što leti i gamiže sjatilo se na tu jednu bobu da svako s nje uzme svoj dio nektara, jer valja prezimiti zimu u Finmarku. Molte obično uspijevaju na malim ostrvcima nastalim taloženjem lišaja i algi. Na jednom od tih ostrvčića ugleda Suljo mali žućkasti grozd i uputi se knjemu da makar Milu obraduje, da i ona osjeti ukus molti. Ali kako zakorači ka ostrvcu tako ga nestade, nestade ga ispod lišća algi i lišajeva, kao da ga je povukao aligator. Znao je Asim da iskusni brodar Suljo ovim iznenadnim potonućem neće biti u životnoj opasnosti pa nije ni pokušavao da ga spašava, da će Suljo izroniti. I hoće. Ali kakav. Nije to bio onaj Suljo od maloprije nego poput strašila za ptice, samo ljudska figura ulijepljena algama , listovima lišajeva i blata, ni nalik na Sulju, mokar ko miš, frkće i trlja oči da progleda i kad dođe sebi veli definitivno, najodlučnije: “Asime, ja ovo više neću! Ti kako hoćeš ali ja odoh natrag.” I tu se ugasila njihova želja za daljim traganjem za moltama. Sa Suljinim potopom potopljen je i njihov polarni san o velikoj zaradi od branja ovog “nepostojećeg” voća. I Asima je prošla volja za daljim traganjem za moltama – poput nesigurnog plivača koji ima želju i potrebu da prepliva rijeku i domogne se druge obale, ali ga negdje na sredini vode iz straha od neuspjeha napušta raniji optimizam i vraća se sigurnijem izboru, pliva ka obali sa koje je i krenuo, poražen ali zadovoljan neuspjehom. Znao je Asim Suljinu narav pa je jedva dočekao ovu njegovu neopozivu predaju.

Pred brvnarom, na prostranoj verandi Ismeta i njegovog sjevernog prijatelja nezaobilazni akvavit već je vratila u davne dane kad su kao susjedi trošili duge ljeta Haparande i ubijali beskrajne noći švedskog Finmarka. Akvavit je tradicionalno skandinavsko piće koje su Vikinzi, tako kaže legenda, prije upotrebe na svojim lađama u drvenim buradima prvo “provozali” svim svjetskim morima. Ima čudan ukus, ni konjak ni votka, ni rakija, a sve od toga pomalo. Uz brvnaru je već bio prislonjen ražanj s nataknutim odrtim ovnom čakajući da se vrate berači s posla pa da započne sjedeljka. Ali! Asimu i Sulji nije više bilo nidokakve gozbe ni pijanke, onako mokri, izujedani od komaraca i razočarani imali su jednu jedinu želju i plan da odmah krenu nazad za Valdemarsvik. Bjorn samo što ne zaplaka kad vidje koliko je sati i da njegove jedva dočekane goste ništa neće zaustaviti u Haparandi pa ni njegov spreman za ražanj odrti ovan. Moli, kumi da ostanu bar dan dva, ali Asim i Suljo su neumoljivi. Dosta im je i molti i Haparande i Bjorna i njegovog sjevernjačkog gostoprimstva. Ismet bi da ostane, žao mu Bjorna i njihovog prijateljstva ali valja mu nazad jer drugog prevoza nema osim Sulje i njegove stare Džete.

Nakon ove razočaravajuće ekspedicije i promašenog pohoda na sjever Švedske u traganju za moltama, Suljo je uskoro napustio Veldemarsvik ali i Milu, njegovu veliku i “vječnu” ljubav. Odselio je na jug u Malme da je bliže Njemačke i novom biznisu, malo riskantnijem ali unosnijem i manje napornom od skupljanja otpadnog gvožđa. Pričaju da nije silazio sa trajekta koji povezuje Švedsku i Njemačku. Tu je sreo i upoznao i vezao se uz neku mladu curu iz Srbije, i s njom je brzo zaboravio na Milu i idilični život u malom Valdemarsviku. Međutim, izgleda nije dugo “plovio” baveći se ovim rizičnim poslom. Umro je iznanada pored mlade Srbijanke.

Ni Asim nije još dugo švedovao. Nikad ustvari nije ni živio u toj zemlji, niti se s njom srodio, ni pomirio, trpjeli su se nekom diskretnom podnošljivošću, nije ga primila ni hava ni voda i nikad je nije prihvatio. Samo je u njoj silom boravio i privremeno stanovao u tom mirnom Valdemarsviku. Nikad nije iselio samo se malo pomjerio sa svojih Meraja u Brčkom gdje će uskoro naći i trajni mir. Samo kojih stotinjak metara od kuće, tako da ga njegova Beba može svakodnevno posjećivati kad nije u Švedskoj, obnavljajući tako sjećanje na sretno proživljene godine s ovim zanimljivim i dobrim čovjekom, sjećajući se i njegovog neuspjelog pohoda na sjever Švedske u potrazi za moltama.

Izgleda da je to tako s ljudima; najduže se pamte promašaji i neuspjesi i neostvarene želje. Ono čega zapravo nije ni bilo ili samo mislimo da se nije ni dogodilo.

Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, sa adresom u Norveškoj.

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Balada o somunu

Kad insan razlomi vruć somun i osjeti njegov miris baš u onom času kad se …