Tuesday , June 2 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Balada o somunu
FOTO: Somun

Balada o somunu

Kad insan razlomi vruć somun i osjeti njegov miris baš u onom času kad se oglasi top iznad Alifakovca, mora osjetiti kako potpuno vlada svojim životom.

Piše : Amir Sužanj

Takav filing može ti pružiti samo somun, u filozofskom iftarskom miru i nemogućom jezičkom kombinacijom tumači mi moj badžo Edah Čolić, koji je, kao i pred svaki iftar, u posljednji trenutak stigao s vrelim somunima tek izvučenim iz peći. Kroz godine je usavršio čudno umijeće: kako naći parking u Logavinoj, doći na red među pedesetak – šezdeset ljudi, uzeti somune i šumaherskom vožnjom, sve za manje od petnaest minuta, donijeti ih kući još vrele tačno pred onaj trenutak kad se Sarajevo okupa u nestvarnoj čaroliji svjetlosti i zvuka – kad se na sarajevskim džamijama upale kandilji i kad sarajevska kotlina odjekne ezanima sa mnogobrojnih minareta.

„Ja sam, kaže Edah, rođen u porodici, koja je tradicionalno čekala ramazan, čekala iftare, čekala kandilje… Nijedna sofra nije bila bez vrućeg, tačnije vrelog somuna. Obavezno i dan-danas za svaki iftar idem da kupim vrele somune par minuta prije iftara. U redu se, bogami,  znam i dobro načekati da bih donio vrele somune na sofru.“

HARI MATA HARI & VALENTINO – live in concert - TORONTO | MAY 15, 2020

Kad bi ovaj lik imao živaca da napiše ono što u minut-dva ispriča o tom pecivu posebnog oblika, mirisa i ukusa, mogao bi to mirne duše nazvati baladom o somunu. Ali kako njemu to ni na um ne pada, možda bi, što bi rekli novinari starog kova, pisac ovih redova mogao pokušati…

Kad se sarajevskim mahalama, dvorištima, aščinicama i restoranima u samo predvečerje, koji minut pred iftar, proširi neponovljiv miris raznih bosanskih jela, kad zamirišu čorbe, sarme, dolme, pite, ćevapi, nad svim tim čudesnim mirisnim svijetom zalebdi kruna svih tih magičnih aroma – miris somuna. To posebno iftarsko pecivo jedinstveno je do te mjere da je našlo svoje mjesto u pjesmama, predanjima, filmovima, turističkim brošurama, pa čak i u naučnim djelima. Kroz generacije je zadržao neku čudesnu tajnu, zbog koje ga je teško opisati, a nemoguće kopirati i falsifikovati, što su, dabome, mnogi kroz vrijeme pokušali učiniti imajući na umu brzu i laku zaradu.

Kad sam prije dvije-tri godine, radeći jednu reportažu o ramazanu u Sarajevu, u pravom istraživačkom zanosu kao da istražujem grobnice egipatskih faraona, krenuo za korijenima somuna, put me već na početku odveo čuvenom pekaru Mehmedu Poričaninu, čija pekara ima stogodišnju tradiciju, jednu od najdužih u gradu. Taj zanimljivi čovjek, sa još zanimljivijom životnom  pričom, kaže da tu nema nikakve filozofije – tajna somuna je u njegovoj  jednostavnosti.

 „U principu nema tu nikakvih tajni. Ustvari, to je najjednostavniji hljeb – brašno, voda, so, germa…. Okus somunu daje slanije tijesto i brzina pečenja, a pečenje u zidanoj peći je nešto posebno.“

Čuvena univerzitetska profesorica Lamija Hadžiosmanović, koja je dobar dio svog životnog vijeka provela istražujući tradiciju i korijene bosanskih jela, utvrdila je da somun potiče od vremena turskih osvajanja. Ali svako ko često putuje u Istanbul zna da ga tamo nema!!! To bi trebalo da znači da se pojavio negdje u „osvajačkoj tranziciji“ između anadolskih prostranstava i balkanskih prostora kad se turska sila u svojoj ekspanziji nezadrživo valjala prema ovom dijelu Evrope.

Predanje kaže da ga je izmislio neki kuhar u turskoj vojsci prilikom pohoda na Balkan dovijajući se kako da izvrši strogo naređenje svog zapovjednika, koji je tražio da mu izmisli neki vojnički obrok koji se brzo pravi,  jede u pokretu i ne zahtijeva pravljenje nekakvih objekata, kako bi vojska bila potpuno mobilna, efikasna i brza. Nesretni kuhar je, kaže se dalje u tom predanju, strahujući od kazne prijekog i strogog komandanta, smislio somun kao temelj za brzo prehranjivanje vojske u stalnom pokretu. Sličnu priču, samo sa opet naglašenom praktičnom dimenzijom, potvrđuje nam i Mehmed Poričanin.

„Jednu vrstu hljeba sličnu somunu, pa je on kasnije malo usavršen, ostavili su u tradiciju Turci. Kada su osvajali Evropu, brzo su išli i nisu imali vremena da prave pekare. Jedan od Turaka je napravio taj hljeb, koji se vrlo brzo peče u zidanim pećima, jer su te zidane peći vrlo brzo zidali. To se peklo za dva-tri minuta i oni su imali hljeb, tako da su mogli bolje i brže napredovati.“

Ne može se reći da je somun prepoznatljiv element  samo u vrijeme ramazana. Decenijama je, posebno s razvojem turizma, postao jedan od simbola tradicije, kulture i života sarajevske čaršije. Kad su negdje početkom druge polovine 20. vijeka u Sarajevu i drugim bosanskim gradovima, prisjeća se Poričanin, masovnije zaživjele ćevabdžinice, somun je postao neizostavni dio njihove ponude, pa su ga i pekare, kaže, počele masovno proizvoditi.  

„Somun se nekad uglavnom pekao samo uz ramazan. Bilo je malo aščija, koji su uzimali somune. Međutim šezdesetih godina (20. vijeka) pojavom ćevabdžija i ćevapčića, sve se promijenilo. Ćevapi su pokrenuli masovnu proizvodnju somuna. Kasnije će slične somune početi praviti u cijeloj Bosni, ali ovakve kao u Sarajevu nikad niko.“

Tako je somun postao prepoznatljivo jelo tokom cijele godine. Njegove čari otkrili su i mnogobrojni turisti, pa je sasvim uobičajeno vidjeti ljude iz raznih dijelova svijeta – Japance, Kineze, Skandinavce, Amerikance… kako uživaju u bravurama tradicionalne bosanske kuhinje i njenog veličanstva somuna. Ali ako ćemo biti baš iskreni – nema većeg priznanja somunu i ljudima koji ih svakog dana prave stojeći uz užarene peći, od dugih redova pred pekarama pred sami iftar.

By Patria

Vaš komentar

ZIPA OVO

Kažu, Bekim ne zaslužuje državne počasti? Prije će biti da država ne zaslužuje njega

Da Milorad Dodik nesretno ugazi na grablje skrivene u visokoj travi, pa da alatka poskoči i strefi …