Tuesday , April 20 2021
Home | Pozitiva | Kolumne | “Bésame mucho” za cvijeće bosanskog srca
FOTO: Cvijeće bosanskih polja

“Bésame mucho” za cvijeće bosanskog srca

Ja prvih nekoliko mjeseci letao od cvijeta do cvijeta po Austriji, onda dugo, dugo, devet godina, po Njemačkoj, potom Australiji, a odavde nije daleko ni Južni pol…

Autor: Esad Tadžić

Davno je to bilo kad smo moji drugari i ja crtali karte naše Bosne i Hercegovine. Prvo smo crtali one “osnovne konture”, malo krali iz atlasa, malo dodavali slobodnom rukom. Onda smo bojili vodenim bojama – polja svijetlim, šume tamno zelenim, planine smeđim nijansama.

Mrakovic-Meat-Toronto

Tada je bila samo ona jedna kao važna granica oko naše drage BiH, pa nam i nije bilo teško. Sad mi nešto dođe žao ove dječice što se petljaju s granicama u nekim entitetima, kantonetima i ostalim državno-pravnim vrletima. Kao da Bosna nije dovoljno vrletna po prirodi stvari. Eh, Bosno moja, divna, mila…

Miris cvijeća rodnog kraja

No, da se ja s glavnim razlogom vratim jednom od drugara, Ekremu “Pelki” kako smo ga svi zvali.

Na um mi je palo njegovo cvijeće u avliji. To je nekako bilo usred čaršije gdje se kuća Henića uzdizala na desnoj strani gledajući odozgo, s kozaračkih visova, prema staroj bolnici. Kad bih odlazio Pelki ili samo prolazio ispred kuće, uvijek bih potrošio bar malo vremena na onim krupnim loptama božura što veličanstveno bljeskaše na suncu u raznim bojama. Nisam se čudio što bi učiteljica opraštala Pelki kada bi rekao ili, još gore, napisao “bidne” umjesto “bude”, jer su njegovi buketi cvijeća pred učiteljicinim stolom bili bez premca, uvijek najljepši.

A cvijeće? Samo po sebi ono nema kompleks modernog smještaja niti razmještaja pa mu jednako ugodno i cvjeta i miriše u svim uslovima – od parkovskih leja, uličnih i balkonskih žardinjera, a u sokacima i avlijama sadilo se oko, a u pravilu ispred kuće, ograđivalo okrečenim kamenjem, busenovima najzdravije i najzelenije trave. Bilo je tu raznih eksponata – minđušice u plavom loncu bez drške, načalnik u kantici od biljnog masla “Zvijezda”, asparagus u obijenoj noćnoj posudi – svako “dekorirao” prema svojim uslovima i idejama.

Moja majka ludo voljela cvijeće, posebno crvene karanfile. Nikad joj ne bijaše teško kopati i čupkati travu oko ruža, tulipana, gladiola. Toliko puta sam mislio da je neko stigao u posjetu, kad ono mati “priča sa cvijećem”.

Naše saksije po bijelom svijetu

Tako mati taman, onog fatalnog proljeća devedesetdruge, uzgoji dva reda raznobojnih gladiola i tulipana uz kućnu stazu, kad nas ono u velikom, valjda planiranom broju, odvojiše od onog našeg svakojakog, najmirisnijeg cvijeća, a mnoge i od života. Nas koji smo kao još ostali u životu razvrstaše i uputiše u druge zemlje da bismo valjda vidjeli kako tamo ljudi sade cvijeće.

I, rasuše se ljudi svugdje po svijetu. Neki stigli za tim novim cvijećem čak i do Amerike i Australije.

Ja prvih nekoliko mjeseci letao od cvijeta do cvijeta po Austriji, onda dugo, dugo, devet godina, po Njemačkoj, potom Australiji, a odavdje nije daleko ni Južni pol…

Često se prisjećam naših prvih godina boravka u Njemačkoj. Putovaše moja četvoročlana obitelj nekoliko puta sa zapada na istok, iz Dortmunda u posjetu prijateljima u Berlin. Tada sam mnogo rizikovao jer Nijemci rekoše i ozakoniše za nas izbjeglice, da se smije mirisati cvijeće samo u čaršiji koju ti oni odrede. Ja se baš nisam mogao držati toga jer je strast bila jača, pa se tako sa porodicom uputim ponovo u Berlin. Stižemo nakon dugog klackanja i presjedanja kad ono tamo njemačka omladina ponovo organizovala golemi susret od milion duša, oficijalno “Love Parade” ili vam Paradu ljubavi. Dohrlila mladež sa svih strana svijeta, a i nas četvero kao s njima. To nam nimalo ne smetaše, pogotovo ne djeci, da makar i na uzgredan način budu dio tog ludog spektakla. Ali, uvijek ono ali, policija, zeleno uniformisana, zazelenila svuda naokolo, kontrolišu red, ali i isprave. A mi – u zabranjenoj zoni. Bijah premro od straha. Zato što sam kršio pravila mirisanja tog cvijeća po njemačkoj zemlji tj. hodao i po meni zabranjenim njemačkim čaršijama, mogli su da mi izdaju “Abschiebung”, a to je po njemačkom deportacija ili izgon – budeš istjeran da mirišeš cvijeće u nekoj drugoj zemlji, naročito u vlastitoj čaršiji bez obzira na “neprilike”.

Tada, na sreću, mi se izvukosmo, ali malo poslije toga, te deportacije postaše svakodnevnica te se ljudi usplahiriše smišljajući planove i prikupljajući informacije o nekim drugim, dalekim čaršijama.

U svemu tome bijaše mi veoma simpatično i smiješno kad mi prijatelji pričaše kako je jedna naša sirota žena u Berlinu strašno “zamjerila” Nijemcima riječima:

“Ja ne znam što oni nas izgone?! Ja tako volim Berlin, on je meni post’o isti moj Mrkonjić!”

Kako rekoh, u prvi mah se toj njenoj primjedbi srčano smijah, ali brzo shvatih da je žena bila zapravo vrlo ozbiljna i da je mislila o vrlo važnom i dubokom fenomenu. Svako od nas zapravo stalno nosa svoju saksiju sa sobom. Sirota žena iz Mrkonjića je u pola Berlina stvorila svoju čaršiju, makar u njenoj viziji, i avliju, i posadila svoje cvijeće u svoju saksiju. Ona je sebi velikim naporima načinila svojevrstan Mrkonjić u Berlinu!

Tako svako od nas ili barem mnogi, mnogi od nas posijanih po bijelom svijetu, tražimo i uzgajamo neku svoju čaršiju, ili barem mirise njenog cvijeća, ma gdje da smo.

U opsesivnoj potrazi za tim čaršijskim cvijećem ovdje, u Australiji, posljednjoj valjda zemlji moga dvadesetdevetogodišnjeg egzila, pored mnogih upoznah i jednog mlađeg čovjeka sa “naših prostora” koji je baš pravi cvjećar.

Ima čovjek cvjećaru, aranžira i prodaje cvijeće.

Ja dođem u tržni centar, sjednem na klupu pred cvjećarom i pričam s njim, a u iščekivanju da još po neko “od naših naleti”.

U našim srcima svako cvijeće postaje bosansko

Neki dan jedna gospođa u poznim godinama, niska, krupna, sa onim naočalama sa “debelim” staklima, dogurala kolica puna jeftinih namirnica i zaustavila se ispred cvijeća. Drži se objema rukama za kolica, stoji i gleda u cvijeće. Gleda i gleda, a ja gledam nju. To njeno “gledanje cvijeća” bijaše nešto daleko veće od prostog gledanja. To je bilo neko čulno usisavanje, neko duboko uživanje cvijeća.

Prepoznah taj doživljaj, taj njen osjećaj. Ustah i uzeh jedan buket i predadoh starici.

Iz izraza mojih očiju i pokreta žena je pojmila da joj poklanjam cvijeće. Ipak me učitivo upita:

“Zašto, gospodine?!”

“Zato što vidim da znate uživati u cvijeću, što vidim duboku strast i želju u vašim očima”, odgovorih.

“Odakle ste vi”, nastavi žena.

“Iz daleka, gospođo, iz Bosne”, odgovorih.

“To je onda za mene bosansko cvijeće?”

“Da, da, iz Bosne za Vas”, jedva dočekah zbunjen.

“Vidite, to je normalno, ako je srce bosansko, želja mu bosanska, pa svako cvijeće koje od takvog srca dolazi ne može biti nego bosansko. Tako je mene život davno naučio, još kad sam kao curica dosla ovdje iz Južne Amerike. Sudbina! Nego, dragi gospodine, kako vam se mogu zahvaliti?”

“Gospođo, ja se zaista sad zahvaljujem vama. Riječima ste naslikali dirljiv spoj srca i rodnog kraja. Divno je vidjeti vas s kakvim žarom gledate cvijeće! Rekoste odakle ste. Ako slučajno znate riječi pjesme ‘Bésame mucho’, kažite ih, to bi mi mnogo značilo”, pa joj otpjevuših nekoliko početnih tonova.

Stara gospođa se na moj upit samo osmjehnu, podignu glavu i, držeći objema rukama kolica, bez imalo ustručavanja zapjeva krasnim, prodornim, zvonkim sopranom:

“Bésame, bésame mucho

Como si fuera esta la noche

La última vez…”

Ženin glas bješe tako kristalan, tako jak da ja ustah s mjesta u čudu, što uradiše i svi oko mene.

Za minut ili više oko nas se sakupiše i prodavači i mušterije iz cijelog krila dok je pjesma uzimala maha i razlijevala se širokim hodnicima.

Ovaj kratki, neočekivani nastup uzbudi spontano okupljenu publiku u toj mjeri da nasta guranje oko “pjevačice”, a ona, kao izuzeta od vremena i prostora, više zatvorenih očiju, samo nastavljaše izlijevati svoj biserni glas u onu skladnu ljubavnu melodiju.

Žena otpjeva svoju, moju pjesmu, a gromoglasan aplauz prosto eksplodira oko nje odzvanjajući u ehu okolnim hodnicima. Ona se samo nakloni kao da nam htjede reći:

“Eto, to je tako, i ne može biti drugačije. To sam vam ja.”

I dok mi još aplaudirasmo u čuđenju i uzbuđenju, žena pogura svoja kolica i zamače u drugi hodnik.

Dugo mi srce treperiše od ovog čudnog događaja.

Cvijeće što ga poklonih staroj gospođi bijahu crveni karanfili…

Autor teksta je Esad Tadžić, rođen u Kozarcu 1953. Po završenoj gimnaziji diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1976.  Radio i živio u Prijedoru do ljeta 1992. od kada živi u Austriji, potom u Njemačkoj, a od 2001. u Australiji (Melbourne). Posljednjih deset godina piše izvještaje vezane za bosanskohercegovačku dijasporu i autobiografske priče protkane sjećanjima na zavičaj i život u u iseljeništvu.

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Aleksandar Hemon o Ramazanu: Vrijeme kada mi Sarajevo najviše nedostaje

“Ramazan je vrijeme kada mi Sarajevo najviše nedostaje”, piše Aleksandar Hemon, Sarajlija, pisac sa američkom adresom i …