Friday , June 5 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Drago Bojić: Bešćutnost prema tuđoj patnji
FOTO: Drago Bojić

Drago Bojić: Bešćutnost prema tuđoj patnji

Ništa tako ne govori o izopačenosti i zloći ljudi kao bešćutnost prema patnji drugih. Površna, trenutna i neobvezatna sentimentalnost, kojom se često hvale ljudi na ovim prostorima, lako se pretvara u brutalnu surovost i hladno promatranje tuđe patnje. Iz takvog stava prema životu, iz posvemašnje odsutnosti sućuti i odgovornosti prema bližnjima, proizlaze i drugi problemi ovog društva: duhovno siromaštvo, vjerska i nacionalna isključivost, politička nemoralnost.

Piše: Drago Bojić

U Mostaru je 29. studenoga prikazan dokumentarni film Neka bude svjetlosti bosansko-hercegovačkog redatelja Dine Mustafića. Film je nastao 1993. i 1994. godine, u vrijeme kad su herceg-bosanski nacionalisti čistili zapadni dio grada od „suvišnih građana“ odvodeći tisuće ljudi u logore, i kad su istodobno rušili istočni dio grada počinivši pritom zastrašujuće zločine. Film je prije projekcije u hotelu Bristol prikazan samo jedanput 1995., da bi nakon toga bio sklonjen jer je, kako je redatelju rečeno s „viših instanci“, „narušavao duh i karakter washingtonskog sporazuma“.

Mrakovic-Meat-Toronto

Film Neka bude svjetlosti, nastao u vihoru rata, dokument je o zastrašujućim zločinima koji su pripadnici herceg-bosanske ideologije počinili nad mostarskim Bošnjacima i svima drugima koji se nisu uklapali u herceg-bosanski politički projekt. U filmu svjedoče konkretni ljudi, s imenom i prezimenom, i u njemu nema ništa što bi tobože bilo politički nekorektno, osim ako samo postojanje žrtava ratnog terora i nasilja, njihova svjedočanstva o logorima i patnjama, nije politički nekorektno. Fascinirajuće je u ovom filmu što žrtve logorskih tortura i nasilja ne pokazuju nimalo zlopamćenja ni želje za osvetom. Narprotiv, svi oni su okrenuti prema budućnosti, iščekivanju boljih dana, nošeni optimizmom da će Mostar od grada očaja i smrti ponovno biti grad nade i života. Nažalost, dva i pol desetljeća kasnije, s gorčinom i tugom moramo konstatirati da se njihova očekivanja nisu ostvarila i da je Mostar i dalje taoc ratnih politika.

Tog istog dana u Mostaru je organiziran i okrugli stol o kulturi sjećanja, a navečer je, prije projekcije filma, predstavljena i knjiga Libanon na Neretvi, povjesničara Dragana Markovine. Knjiga je još jedan dokument o gradu preko kojeg su se prelamale nacionalističke ideologije i koji je kao malo koji drugi grad u BiH doživio i materijalno i duhovno razaranje. Markovina se bori protiv falsificiranja prošlosti, protiv ideologija koje se služe „destruktivnim i represivnim strategijama zaborava“ (A. Assmann) kako bi posve zatrli istinu. Ni istina o Mostaru nije samo jedna i autor piše o četiri istine „poraženog grada“ – jugoslavenskoj, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj – koje se međusobno isprepliću, ali i isključuju.

Dok se dio Mostaraca na promociji knjige i projekciji filma prisjećao ratnih strahota, tog istog dana, njihovi sugrađani i susjedi su odavali počast Slobodanu Praljku, presuđenom ratnom zločincu koji je svoj bolesni poriv za ubijanjem i rušenjem iskaljivao upravo na gradu Mostaru i njegovim građanima. Ništa tako ne govori o izopačenosti i zloći ljudi kao bešćutnost prema patnji drugih. Površna, trenutna i neobvezatna sentimentalnost, kojom se često hvale ljudi na ovim prostorima, lako se pretvara u brutalnu surovost i hladno promatranje tuđe patnje. Iz takvog stava prema životu, iz posvemašnje odsutnosti sućuti i odgovornosti prema drugima, proizlaze i drugi problemi ovog društva: duhovno siromaštvo, vjerska i nacionalna isključivot, politička nemoralnost.

Dok nastaje ovaj tekst, saznajem da je umro Johann Baptist Metz (1928.-2019.), jedan od najvećih katoličkih teologa 20. stoljeća. Utemeljitelj je političke teologije koja je utjecala na latino-američku teologiju oslobođenja ali i na druge katoličke teologije prošlog stoljeća. Rijetko je tko među teolozima i uopće među intelektualcima 20. stoljeća, tako ozbiljno, strastveno, angažirano i potresno pisao o ljudskoj patnji i sjećanjima na tuđu patnju. Žestoko je kritizirao kršćansku duhovnost i duhovnost uopće koja Boga štuje „zatvorenih očiju“, koja je leđima okrenuta prema tuđoj patnji, koja je neosjetljiva na nevolje ovoga svijeta i koja uspavljuje ljudske savjesti. Smatrao je da upravo religija mora pružiti otpor „kulturalnoj amneziji“ i čuvati sjećanja na patnju u svijetu koji je „zaljubljen u zaborav“ i koji radije izbjegava bolna sjećanja.

U svijetu u kojem su sve prisutnije „socijalno-darvinističke tendencije“ (W. Kasper), u kojem isključivo vrijedi pravo jačega, i u kojem su nehumanoj kapitalističkoj logici života izloženi mnogi ljudi i čitavi narodi, sućut, milosrđe i sjećanje na tuđu patnju su gotovo posve potisnuti i prognani. Kapitalistički svijet je svijet moćnih, jakih, zdravih i uspješnih ljudi i svako pozivanje na milosrđe i sućut se doživljava kao sentimentalno, patetično i naivno. Strahote koje posljednjih mjeseci proživljavaju migranti u Bosni i Hercegovini ponajbolje pokazuju onu bešćutnu i surovu stranu takve logike života. Tako često naglašavana otvorenost, dobrota i gostoljubivost ljudi u Bosni i Hercegovini i na ovim prostorima svakodnevno se razotkriva kao velika laž i obmana kojom se prekriva vlastita surovost i bestijalnost.

Da ljude iskustvo patnje ne čini nužno boljima, pokazuje upravo neempatični odnos prema tuđoj patnji. Mnogi su se ljudi u doslovnom smislu, kako to zapaža beogradski književnik Filip David parafrazirajući talijanskog pisca Prima Levija, pretvorili u čudovišta koja stoje i gledaju, koja su nijema pred ljudskom mukom, ravnodušna pred umiranjem i stradanjem drugih, oslobođena grižnje savjesti i svakog osjećanja. Hladni i bezosjećajni odnos prema patnji drugih, upozorava David, prividno normalna, mirna i stabilna društva začas pretvara u društva monstruma, velikih, neočekivanih i zgražavajućih zločina.

Pozivanje na humanost, solidarnost i milosrđe – a to tako često čine bosansko-hercegovački građani – postalo je neobvezatno i često posve apstraktno. Takav stav, pisao je spomenuti teolog Metz, proizlazi iz naivno-optimističke antropologije koja odavno više ne pita za zlo i koja je izgubila teodicejski pogled u ljudsku povijest. Kad se sroza i uništi metafizička i moralna granica srama između čovjeka i čovjeka, tada je sve dopušteno i na sve se može zažmiriti, pa i na najveće patnje i najgore zločine. U neosjetljivosti za tuđu patnju nije samo povrijeđen čovjek pojedinac, kaže ovaj teolog, nego i ljudska ideja i ideja čovječanstva.

Zato je važno čuvati i njegovati kulturu sjećanja, ne zaboravljati žrtve ni onda kad to politički nije korektno i kad je nelagodno i uznemirujuće slušati i gledati njihova svjedočanstva. U tom smislu i film Neka bude svjetlosti i slična svjedočanstva treba uvijek iznova imati pred očima da se ne zaborave lica i oči žrtava, ali i da se na zaboravi do koje mjere ljudi mogu biti okrutni i bestijalni. Tko zatvara oči pred tuđom patnjom, taj je na strani zločinaca i potencijalni monstrum koji i sam može počiniti zločin kad se stvore „povoljni“ uvjeti kao što je bilo u ratovima devedesetih godina.

By Tacno.net

Vaš komentar

ZIPA OVO

Kažu, Bekim ne zaslužuje državne počasti? Prije će biti da država ne zaslužuje njega

Da Milorad Dodik nesretno ugazi na grablje skrivene u visokoj travi, pa da alatka poskoči i strefi …