Thursday , October 22 2020
Home | Magazin | Aktuelnosti | Država je mogla i morala više raditi na uvezivanju dijaspore sa domovinom
diaspora
FOTO: Ilustracija

Država je mogla i morala više raditi na uvezivanju dijaspore sa domovinom

Od države BiH pomoć dijaspori je bila na jeziku, verbalna i u organizacionom smislu pripomaganje u organiziranju skupova. I to je to.

Piše: Nihad Filipović/BHINFODESK

I sada kada pogledamo brojne ideje i inicijative dijaspore, koje su kao takve ušle u osnivačku deklaraciju Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine (SDBiH) i ono što je ostvareno i u život provedeno (da ne ponavljam – pogledajte o tome odliča osvrt Namika Alimajstorovića  objavljen pod naslovom: Zašto bh. vlasti ne rješavaju zahtjeve dijaspore); dakle, kada se pogledaju postavljeni ciljevi i rezultati nastojanja da se isti provedu u životnoj praksi, onda se dolazi na konstataciju da je dijaspora bila i ostala, svih ovih godina, prepuštena sebi, a sve što je postigla unutra, u zajednicama, od uvezivanja na lokalnim i nacionalnim nivoima, preko bosanskih dopunskih škola, obezbjeđenja sredstava za financiranje aktivnosti, pa do uvezivanja na svjetskom nivou, preko SSDBiH (a postoje još neke “krovne organizacije” sa sličnom pretenzijom), sve to dijaspora je postigla zahvaljujući samoj sebi. I nema u takvoj konstataciji nikakve malicioznosti, nikakve zlobe, loših namjera, nikakvog jala, šupljeg kritizerstva itd. Jednostavno, to je činjenica: od države BiH pomoć dijaspori je bila na jeziku, verbalna i u organizacionom smislu pripomaganje u organiziranju Kongresa SSDBiH (moguće još kojeg skupa). I to je to.

REKLAMA

Dakle, od države je malo dolazilo, a i ono što jeste formalno je, više protokolarno i u zgodnoj propagandnoj funkciji, gdje onda ide slikanje, naslovne stranice štampe, TV prilozi i čiča-miča, gotova priča.

Državna briga o dijaspori je pri Ministarstvu za ljudska prava; ako se to tako još uvijek zove? Šta oni sve rade nije mi poznato, ali, ponavljam, ako se sravne ciljevi postavljeni u Osnivačkim i radnim aktima SSDBiH i ostvareno, onda se baš i ne vidi da su šta poradili na oživotvorenju ideja i inicijativa koje su zaprimali sa strane SSDBiH.

Jedini stvarni doprinosi i odrađeni posao u interesu dijaspore država je dala kroz svojevremeni podnesak bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića Ustavnom sudu BiH da se stornira zakonska odredba (Zakona o državljanstvu; nametnuo ga je visoki predstavnik Paddy Ashdown na inicijativu SSDBiH) o desetogodišnjem periodu u kojemu se imaju zaključiti bilateralni ugovori između BiH i država u kojima je zastupljeno bh. iseljeništvo.

Bez obzira na situaciju kakva jeste u Bosni, neodoljivo je osjećanje da je država i mogla i morala više poraditi na uvezivanju dijaspore sa matičnom domovinom.

Samo da su se potrudili odraditi: 

  • dijasporu kao posebnu izbornu jedinicu (kada su već podijelili unutra, u čemu je problem, osim u nekompetenciji i strahu od ovih izvana, da se doda i posebna izborna jedinica za dijasporu i otvori parlament za zastupnike dijaspore. Tako neke države već rade – Italija npr.),
  • ili da su usvojili politiku uključivanja kandidata iz dijaspore za rad u diplomatskim predstavništvima kao što rade neke države, pa i u našem susjedstvu (npr. Hrvatska),
  • ili da je odrađena inicijativa da se iz transakcija novca koji dijaspora šalje preko banaka u Bosnu izdvaja marka-dvije za različite projekte dijaspore,

samo to da je odrađeno, a moglo je, bar nešto od toga je moglo, nije da nije, bilo bi dobro i onako kako bi trebalo biti. Ali nije.

I onda zbilja: Šta i kako dalje?

Islamska zajednica je sa svoje strane, vjerujem, dala svoj doprinos uvezivanju po vjerskoj liniji, i to tako treba da ostane i dalje za onaj dio raseljenih koji vjersko očitanje nalaze ključnim u njihovoj identitetskom osjećanju.

Ne mislim uopće da su bosanski islamski centri u raseljenju nekakva brana integraciji u domicilna društva (mada vidim i takvih razmišljanja ima). Ne mislim ni da aktivno treba raditi protiv integracije. Integracijski proces je prosto činjenica života, i on podrazumijeva uklapanje u domicilna društva, a vjera i vjersko očitanje je domen duha. S tim što je svakako istina i da se tom linijom može i treba njegovati održanje duhovne veze sa starim krajem.

Ostaje pitanje šta sa onim drugim, onim koji ne polažu toliko i nemaju tu potrebu za vjerskim deklariranjem?

Do sada smo imali i imamo još uvijek brojne klubove i udruženja koji su okupljali Bosance raseljene po svijetu. Takva udruženja su samofinancirana, odnosno sredstva za njihov rad su namicana apelacijama na različite izvore u useljeničkim državama. Međutim, šta ako presahnu izvori financiranja? Šta ako se promijeni društvena klima i prestane dotok novca namijenjen za financiranje specifičnih potreba useljeničkih zajednica?

Tu drugog odgovora ne vidim do oslanjanje na sopstvene snage, dakle doslovno – samofinanciranje, odnosno nalaženje neke ekonomske osnovice održanja takvih udruženja. Ukoliko uopće bude potrebe za istim. Jer, ovi mladi što dolaze iza prve generacije, oni svakako, po roditeljskoj liniji zadržavaju duhovnu vezu sa Bosnom, ali se i uklapaju u socijalni milje u kome su nastanjeni, postaju dio tog društva, inkliniraju ka tradicijskoj više nego ka manifestacionoj religioznosti, jer je takva slika stanja društava u kojima žive (većinom su to sekularna društva Zapadne Evrope plus Kanada, SAD i Australija).

Moja je pretpostavka, a neki tragovi takvih tendencija već se daju uočiti, da će takvi potrebu za druženjem sa zemljacima iz starog kraja i u matičnom jeziku, ostvarivati kroz susrete i druženja u, profano je kazati, ali nema druge nego kazati kako jeste – kafanama, restoranima, gostionama, hotelima…

Dalje, mislim da treba koristiti sve raspoložive kanale za održanje bosanske svijesti kod naših raseljenih. Biznis je jedan takav kanal; tu je prisutna specifična logika interesa, ali sigurno je da je ekonomija i investiranje u stari kraj jedna takva linija održanja direktne (interesne) veze sa starom domovinom. Sport je također jedan takav kanal, kultura je treći, nauka je četvrti… Trebalo bi pratiti stanje, uočavati kvalitet, kontaktirati ljude, držati ih animiranim, nuditi im različite povlastice i rješenja u Bosni itd.

Naravno, ovo je najprije do države. Država bi morala konačno ozbiljno pristupiti izradi strategije odnosa i veza sa dijasporom.

Koliko je to ovakva Bosna kakva jeste danas, sa tim kadrovskim potencijalom kakav se profilirao kao establišment društva, u stanju, to je već posebno pitanje.

Vaš komentar

ZIPA OVO

Sjećanje na velikana: Nedžad Ibrišimović – pisac čije vrijeme tek dolazi

Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih književnika, Nedžad Ibrišimović, autor nekih od najznačajnijih djela koje je dala naša …