Saturday , October 24 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Esadova priča: Hronika jednog parka ili nestala čarolija
Djetinjstvo
FOTO: Djetinjstvo

Esadova priča: Hronika jednog parka ili nestala čarolija

Sa svojih četiri, pet godina već sam učio robnonovčanu privredu – očistim i naglancam ocu cipele, srećom uvijek crne, i dobijem pet onih bijelo-sivih dinara.

Problem je samo bio što je otac htio da vidi tako čiste cipele ili oprane one gumene čizme i kod nas djece. A njemu je bilo lako, jer je on samo išao u gostionicu da radi ili u čitaonicu, ili kasnije, u “ambulantu” da radi s računima. A ja, kud sam ja sve trebao da stignem! Najviše po Starom gradu i po parku, a bilo je trke i po baštama i šljivarima. Pa kako da cipele budu uvijek čiste?!

Osim onog zanimanja, znao sam od malena strašno da volim. Tako sam volio mamu, volio Stari grad, volio naš park…


A primijetio sam da ima ljudi koji ne umiju da vole ili ne bar tako mnogo i duboko. S njima ne treba puno pričati o ljubavi, jer to je kao kad sa slijepima pričaš o bojama.

Isto tako ja, kad sam bio mali, nisam pao s lipe.

Znači: nisam pao s lipe, znao sam da volim, zarađivao sam po pet dinara. Sve nekako pokazuje da nisam bio blesav, ali, ipak, kad sam hodao kroz naš park, nisam mogao da shvatim kad oni stariji kažu “kad bi ono drveće (one lipe, topole i divlje kestenje) htjelo da propriča”. Ma kako će i o čemu pričati! Ili, kažu nešto kao “park pun uzdaha!?”.

– Ma kako će park uzdisati! Ili to možda navečer park uzdiše kad ja spavam, razmišljao sam.

I tako sam ga i jako volio sve dok i sam nisam počeo više da volim one u njemu. Tad mi je napokon bilo sve jasno.

Divan je to bio park što se jednom stranom naslanjao na susjednu nam baštu, drugom stranom na šljivare, a preostale strane bile su uz glavnu i onu moju pijačnu ulicu. Tamo na ćošku gdje se ulice spajaju uzdizala se meni uvijek golema i pomalo tajanstvena kinosala.

Ispresijecan je bio park širokim stazama nepravilnog oblika posutim bijelim šljunkom. Tako su se isticale zelene metalne klupe s drvenim sjedalima i naslonima. Mnoge od njih prosto su bile zaklonjene nježnim granama “žalosnih” vrba.

U parku smo se ljeti igrali često do u noć, pogotovo za ljetnih dana. Najesen bi park bio Meka za slikare kojima bi ponestalo ideja. Boje, boje, oblici…

Sakupljali smo krupne plodove divljeg kestenja i gađali se njima, a debelo žuto-smeđe lišće prekrivalo je tlo ispod stabala u debelom prekrivaču.

Zimi je park izgledao kao začarani dvorac od bijelih kristala u svim mogućim ukrasima. Visoki borovi na strani bližoj baštama kao ogromne bijele strijele stremili su u nebo.

Moj amidžić dr. Refik, upravnik lokalne bolnice, imao je tada jedini TV aparat za sebe, a po svemu je izgledalo više za komšiluk, pa se mi okupimo da gledamo crtane filmove ili seriju “Dugo toplo ljeto” s Benom Quickom. Po kaučima posjedaju glavne strine, po stolicama komšinice, po podu mi, djeca… Čini se da domaćini nisu ni trebali. Kad to već sve prevrši mjeru, to jest kad mi djeca ostanemo i “prekovremeno” iščekujući i kakvu utakmicu ili šta drugo, onda snaha poviče:

– Hajde, djeca u parak da ne slušate svaku, namjerno u njenom žargonu pretvarajući park u “parak”. I mi bismo tada bez razmišljanja trčali u “parak” kao da i nije bilo nikakve druge opcije.

Majka mi je pričala kako su oni, pogotovo žene, u poratno doba, kasnih četrdesetih, kopali zemlju i pravili cigle te u dnu parka uz glavnu ulicu izgradili kinosalu dobrovoljnim radom. Poslije su u njoj, toj kinosali, te iste žene pjevale u horu Internacionalu onu “Konjuh planinom”, gledale “Orkanske visove” i “Prohujalo s vihorom”, pa onda prepričavale scene danima.

A bilo je i pjevača. Punili su salu i to je uvijek bila atrakcija, takoreći praznik za naše “malo misto”. Esma Redžepova dizala je salu na noge, onda Nada Mamula, Zehra, a nastupao je čak i Safet Isović, kralj sevdaha i ženskih uzdaha.

Na spratu kinosale bila je čitaonica u stilu višeboja. Tu su se pucali remi, raub, šah i domine, ponešto čitalo, ispijale Mutine kafe i čajevi. Biblioteka u smislu zbirke knjiga i nije bila veoma značajna. Kratko vrijeme sam vodio tu biblioteku kao gimnazijalac, pa mi je to onda čika Stevo, sekretar društva za kulturu, za taj rad u nedostatku para isplatio u dobroj tehničkoj enciklopediji. Ta mi je enciklopedija “glave valjala” kad sam na kraju gimnazije pisao maturski rad iz fizike: “Trofazne struje i asinhroni motori”.

Tako pristigoše i naše poznije, ali jednako sretne, idilične godine kad smo i sami već “nastupali” u kinosali – recitovali, pjevali u horu, a najčešće svirali i pjevali u parku.

Uz nekoliko već postojećih vokalno-instrumentalnih grupa, koje su se smjenjivale u omladinskom i vatrogasnom domu, osnovali smo i mi najmlađi naš “sastav” Aquilae. Solo gitaru, onu akustičnu s ugrađenim elektromagnetom i s pojačalom od prepravljenog radioaparata, svirao je Vedad Hadžiabdić. Tada nismo ni sanjali da ćemo Vedo i ja nešto godina docnije kupovati muzičke instrumente po Sarajevu, on kao školarac muzičke, ja kao brucoš na pravu. Sjećam se električne gitare Jolana, bijele, odlično očuvane koju smo za Vedu kupili od Slobodana Kovačevića, gitariste Indexa. To je već bilo doba početaka Vedine muzičke karijere, osnivanja Teške industrije u kojoj je potom godinama svirao solo gitaru.

No, da se vratim onom našem dragom parku…

S kinosalom bi sve uredu do posljednjeg rata, ali ne i s parkom. Neko pametan u lokalnoj vlasti izabra ”u ime naroda” da bi trebalo napraviti poštu, pa onda i dječiji vrtić ili bješe prvo ono drugo, pa onda ono prvo, pa gdje, nego baš u parku. Tamo, tako se kazivalo, ima odlične površine, dobra lokacija, a ne mora se plaćati.

I bi tako.

Park se skupi, nekako uđe u sebe, ko veli vlast je vlast, ko je vlast mora biti da je najpametniji i “slušan” u svakom slučaju. Vraga, nisu prošle ni neke godine, pade opet NEKOJ VLASTI na pamet da zapali kinosalu. Kakvu samo kinosalu, hajdemo mi srušiti i zapaliti i kuće i bolnicu i sve što se može kad već imamo ideje i planove i motive, a imamo i čime! Ma šta samo to, ma hajdemo mi pobiti i protjerati ovo sve odavde – ove ljude, ovu djecu i žene ove, hajdemo…

I bi tako.

Moj “zbijeni” park i moj Stari grad bili su nijemi svjedoci najveće tragedije koja je ljudski rod zadesila na ovim prostorima koliko se pamti.

* * * * * * * *

Prošle mnoge godine…

Ja sam toplinu i ljepotu onog mog parka bezuspješno tražio svugdje po svijetu, mijenjajući čak i kontinente. Onda, zaputim se jednog dana “nebu pod oblake”, pa preko sedam gora i još više mora, dojezdim konačno do svog zavičaja.

Hodam, gledam, a u glavi mi košmar od navale novih prizora, utisaka, a sjećanja naviru kao bujica… Unezvjerenim pogledom tražim ostatke drage prošlosti, onog života, one sreće… Nema ništa, skoro ništa… Iste ostale samo zidine Starog grada.

Naokolo nove kuće, zgrade, sve ljepša od ljepše, raskošnija od raskošnije… Nestao park!? Da, vidim, definitivno se predao. Pa i šta će nam, nije nam više do uzdaha drveća. Sad se tamo uzdiše u zgradama koje je neko slučajno posadio.

A ja… ja polako koračam preostalom stazom, zapravo u mislima kroz ono nezaboravno vrijeme.

Kuda sve nestade, svi oni prijatelji, topli stisci ruku, zagrljaji, bezbrižni smijeh, pjesme i vragolije, pješčane staze i pocrvenjeli zraci koje je sunce slalo kroz niske grane kao pozdrave na zalasku? Sve li je nestalo bespovratno!?

A bila je to čarolija, bili su to naši sretni dani. Baš kao u divnoj i davnoj pjesmi Mary Hopkins: ”To su bili dani, moj prijatelju, mislili smo da im nikad neće biti kraja”.

Neka, ostala su bar najljepša sjećanja, ostali su i snovi. Pa nije li i to čarolija!?

Autor teksta je Esad Tadžić, rođen u Kozarcu 1953. Po završenoj gimnaziji diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1976.  Radio i živio u Prijedoru do ljeta 1992. od kada živi u Austriji, potom u Njemačkoj, a od 2001. u Australiji (Melbourne). Posljednjih deset godina piše izvještaje vezane za bosanskohercegovačku dijasporu i autobiografske priče protkane sjećanjima na zavičaj i život u u iseljeništvu.

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Bosanka Irma Čamdžić-Patković gradi modnu karijeru u Njemačkoj: Koračam snažno i dovoljno oprezno/ FOTO

Travničanka Irma Čamdžić-Patković već sedam godina niže modne uspjehe u Njemačkoj. Pažnju na sebe skrenula …