Wednesday , August 5 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Hankin poklon za Josefinu – Potočarski plavi leptiri stigli su u Uppsalu
FOTO: Ilustracija

Hankin poklon za Josefinu – Potočarski plavi leptiri stigli su u Uppsalu

Danas je to najvrednija stvar koju imam kući, ističe Josefina iz Uppsale, prisjećajući se posjete Potočarima i susreta sa majkom Hankom koja je izgubila sina Asima.

Piše: Midhat Medić

-Znam da si bila u Srebrenici i da si pokupila sve informacije i materijale što se mogu naći u Memorijalnom centru u Potočarima, i na drugim mjestima… I šta misliš ovako spontano, bez udubljivanja u detalje? A, da te ne zaboravim upitati, da li si kupila neki suvenir ili tako nešto?

– O da, kupila sam jedan bakarni reljef Starog mosta u Mostaru, jedan novčanik od kože sa motivom starobosanskog grba, sa ljiljanima i jednu košulju od lanenog platna sa bosanskim narodnim motivima. Međutim, najdraži suvenir mi je jedan plavi leptir što sam ga lično ulovila, sačuvala i po povratku u Švedsku preparirala.


– Originalno, nema šta!

– Da, da. Iza tog plavog leptira stoji jedna moja priča, jedno sjećanje na nekoliko sati provedenih u Potočarima.

– Pa hajde da je čujemo, je li tako Carl-Magnus?

– Svakako, slažem se. Hajde, Jo, da čujemo!

– Već sam maloprije rekla da nas je bilo 22 i dva učitelja. Unajmili smo minibus i vozača u Dubrovniku i to je bilo sjajno. Vozač je bio jako upućen u mnoge stvari i čini se vrlo obrazovan. Nismo imali ograničenja. Mogli smo birati mjesta, po nečijem prijedlogu ili po našem izboru, koja su nam bila zanimljiva. Mogli smo se upustiti i približiti detaljima. Stvarno smo vidjeli mnogo zanimljivosti. Sada ću vam pričati o plavom leptiru i o tome kako se našao u mom privjesku na ogrlici i na taj način nastavio svoj “vječni život”.

“Naime, to vam je išlo ovako. Stigli smo u Potočare oko jedanaest sati prije podne. Dobili smo vodiča, pažljivo slušali njegovo objašnjavanje o tome kako se desio masakr, kako je planiran, kakvu je logistiku imao taj čudovišni general Ratko Mladić, kako se kukavički držao Nizozemski bataljon. Išli smo za vodičem i slušali potresne detalje o ubijenima. Zanijemili smo! Kretali smo se pored nadgrobnih spomenika koje tamo zovu ‘nišan’, teško mi je bilo razumjeti tu riječ. Tražila sam prijevod u švedsko-turskom rječniku, guglala i shvatila da ta riječ ima više značenja i da može biti sinonim za cilj, ciljati… Ali, otkud taj naziv za nadgrobni spomenik, nikako mi nije jasno. Ja to, ipak, povezujem sa riječju ‘cilj’, i to kao oznaku, obilježje, da onaj ko dolazi na groblje, uspije pronaći grob pokojnika.

Majka plače nad mezarom/ EPA

Nigdje se tišina bolje ‘ne čuje’ kao na grobljima. Potočari su me fascinirali svojom tišinom, ali i svojim ‘govorom’. Bio je pravi ranoproljetni dan. Sjedili smo na jednom kamenom podzidu na početku nepreglednog polja nišana. Među hiljadama nišana moglo se primijetiti više desetina uglavnom žena koje brižno stoje, sjede ili čučeći govore za mene potpuno nerazumljive riječi i molitve.

U neposrednoj blizini, možda dvadesetak koraka od našeg podzida, uočila sam jednu sredovječnu ženu koja je jasno molila držeći u rukama radband, kako mi na švedskom zovemo brojanice, kasnije sam saznala da ih islamski vjernici nazivaju tespihom. Poslije svake molitve i brojanja, žena je sa rubom marame kojom je bila zavijena, brisala suze. Žena je plakala i glasno jecala. Riječi molitve i jecaji su se miješali i dopirali do nas. Odlučila sam se malo približiti nesretnoj ženi. Prišla sam. Pogledala me svojim suznim crnim očima u kojima se mogla raspoznati samo neizmjerna bol što je izvirala iz dubine njene duše. Pružila sam joj ruku što je ona prihvatila. Riječi su, na tren, bile zarobljene našim pogledima. Razmjenjivale smo samo poglede i mala gestikuliranja. Žena je najedanput počela jače plakati i upirati prstom na ime na nišanu na kome je stajalo Asim T. 1979-1995. i još neki vrlo kratak tekst sa arapskim znakovima.

Dok sam ovim nijemim razgovorom sa svojom novom poznanicom pokušavala izraziti svoju sućut, primijetila sam dva plava leptira u letu pored gornjeg dijela nišana. Djelovalo je da su različite veličine i ostavljali utisak da se međusobno zadirkuju i igrajući se bjesomučno jure. Učinilo mi se da čujem njihov zvučni trag u ovoj bolnoj tišini. Žena je primijetila da sam se iznenada zainteresirala za leptire i njihovu igru. Pogledala me ponovo tužno ali ovaj put nekako naglašeno zahvalno i počela upirati kažiprstom naizmjenice na mene i na nišan sa imenom Asim, pokazujući na dva leptira i dižući visoko svoja dva prsta. Prišla mi je i zagrlila me, i jecajući nastavila upirati prstom u nišan a zatim ponovo u mene. Kroz plač je izgovarala za mene potpuno nerazumljive riječi od kojih sam prepoznala riječ, Asim. Leptiri su na tren zastali na vrhu nišana kao da su osjetili ove vibracije i suosjećanja što smo nas dvije razmjenjivale. Na trenutak sam poželjela uhvatiti ta dva leptira. Vrlo diskretno sam prišla nišanu, skinula svoju kapu sa željom da ih poklopim i uhvatim. Uzalud je bilo sve. Leptiri, kao da su prozreli moju namjeru, pobjegli su i spustili se na travu Asimovog groba. Odustala sam iz razloga što nisam željela gaziti po grobu i na taj način ga skrnaviti. Moja novostečena poznanica je, izgleda, pročitala moju želju, skinula je sa glave maramu, kleknula na grob i pokrila leptire. Ja sam isto kleknula i zajedno smo počele pažljivo gurati ruke pod maramu. Ona je uspjela. Izvadila ih i pažljivo mi ih predala. Ja sam ih spremila u futrolu svoje male Fuji-kamere. Načas mi se učinilo da se neka trenutna sreća zažarila u tim bezdanom tuge ispunjenim crnim zjenicama.

Moje društvo se već spremalo za polazak prema minibusu. Žena me ponovo zagrli i glasnije zaplaka, pokazujući ponovo na nišan i na mene. Najedanput mi sinu da to ona govori da smo ja i Asim približno istih godina. Ovaj put sam ja bila ta koja joj priteče u zagrljaj. Moram priznati da nisam uspjela zadržati suze. Zagrljene, plakale smo zajedno. Krenule smo prema mjestu gdje je čekao parkiran minibus. Ona me držala za ruku. Svi su već ušli, samo su vodič i vozač čekali. Vodič je govorio vaš jezik, uz njegovu pomoć, razmijenila sam nekoliko riječi sa svojom novom poznanicom.

– Drago mi je da vam se predstavim. Ja sam Josefin i mi smo ovdje na proputovanju kroz vašu divnu zemlju.

– Ja sam Hanka, Asimova majka iz Srebrenice. Kćeri moja draga, ona dva leptira što smo ih zajedno uhvatile, to su tvoja i Asimova duša. Osjetio je moj Asim da je dobra duša kraj njega.

Vozač je požurivao. Morale smo prekinuti razgovor. Rekla sam vodiču da joj prevede da sada moramo krenuti…

– Drago mi je da smo se srele. Čuvajte se, čuvajte vaše zdravlje.

– A tebi, kćeri, nek je sretan put. Neka te dragi Allah čuva i prati cijeli život. Čuvaj one leptire i sjeti se mog Asima i njegove majke Hanke.

Zaplakala sam. Ona je dugo mahala sve dok se naš minibus nije skroz udaljio iz Potočara.”

– Da li vas zanima nastavak priče, dalja sudbina leptira i još mnogo toga…, sa neskrivenim zadovoljstvom ali i sjetom, obrati nam se, kako je i ja sad počeh zvati – mala Jo – što mislim da je bilo ekskluzivno pravo tate Carl-Magnusa.

– O, kako dobra priča, mogu ti reći da si u meni pokrenula bujicu emocija koje će tražiti svoj izraz u nekoj formi mojih zapisa, hronike i refleksija… Vidjećemo već. Siguran sam da ću o ovome pisati… Nego, osjećam da priča nije gotova i razmišljam šta je dalje bilo sa plavim leptirima.

– Naravno da nije gotova i evo sada nastavljam…

– Odlično, slušamo te!

“Već u minibusu na putu za aerodrom Tuzla jedan kolega mi je sugerirao da po svaku cijenu treba leptire čuvati da ne pobjegnu i da se to može uraditi samo njihovim umrtvljenjem. Bilo mi je žao odlučiti se na to, ali to je bila jedina mogućnost da ih sačuvam. Kolega je to izveo običnom iglom i leptire stavio u kutiju od šibica koju sam stavila u svoj neseser. U toku leta iz Tuzle prema Stockholmu često sam zavirivala u tu kutijicu i pazila da leptiri stignu neoštećeni kući u Uppsalu. U glavi sam već imala plan kako i šta dalje s njima učiniti. Drugi dan po dolasku u Uppsalu otišla sam sa idejom kod čovjeka koji izrađuje nakit od lijevane i tvrde plastike. Željela sam da napravim ogrlicu od niza sitnih kristalnih srdaca sa privjeskom u kome će biti ugrađen ovaj veći leptir. Objasnila sam majstoru šta želim i on se prihvatio posla. Za nekoliko dana sve je bilo gotovo. Bila sam fascinirana i sretna. Sve je urađeno besprijekorno i moj plavi leptir se našao u privjesku u formi srca. To je tako uspješna umjetnička rukotvorina od plastične imitacije stakla-kristala. Sva ta mala srca izrađena od istovjetnog materijala i u istovjetnoj tehnici su spojena pozlaćenom bakarnom žicom. Za mene je to sada najvrednija stvar u našoj kući i to čuvam u specijalnoj kutiji za dragocjenosti. Nažalost, drugi mali leptir se raspao i nije se moglo od njega ništa napraviti. Bila sam jako tužna zbog toga jer sam dobro razumjela poruku dobre žene Hanke i simboliku kojom povezuje svog mučki ubijenog sina Asima i mene. Željela bih joj na neki način poslati poruku o tome kako su moji i njeni leptiri nastavili “živjeti”, doduše samo jedan…”

– Bravo, Josefin! Bravo, Jo! Hvala i tebi, Carl-Magnus, što si doveo kćerku i upoznao me s njom. Nešto razmišljam o tome kako se najzanimljiviji i najuzbudljiviji susreti, u pravilu, dešavaju sasvim slučajno, kao naprimjer ovaj naš današnji susret i razgovor.

– Da, i moj susret s tom dobrom majkom Hankom i sva ta priča o leptirima, sve je to sasvim slučajno. Ja sam poslije tog susreta i poslije realizacije svog “projekta” sa ogrlicom počela puno više razmišljati i suosjećati s ljudima.

– Tako je to. Efekti tih slučajnih susreta i njihov trag u našim dušama skokovito mijenjaju naše živote.

– Halo, Jo, sad bi trebali krenuti kući! Midhat, da li često navraćaš ovdje u “Landings”? Uostalom, evo ti moja kartica i otraga napiši i Josefinin broj, pa se možemo dogovoriti za novi susret.

– Evo i vama moji brojevi, pa se javite.

– E, sada idemo, doviđenja.

– Adio, bilo mi je zanimljivo i lijepo nakratko se družiti s vama!

Autor teksta je Midhat Medić (77), pisac iz Prijedora koji od 1993. godine živi u Uppsali, u koju je stigao kao izbjeglica iz BiH. Literarnu karijeru započeo je u svojoj 70. godini, a do sada je objavio četiri djela/knjige proze: “Vojskovođa Timošenko u prijedorskom mektebu”, “Čekrk”, “Švicarska bolnica” i ove godine knjigu poezije, poetiziranih zapisa “​Svjetioničarov pečat” – sve u izdanju Daorsona – Švedska. Priča koju ste upravo pročitali odlomak je iz knjige “Čekrk”.

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Izazov prihvaćen

Prethodnih dana Instagram su preplavile crno-bijele fotografije žena uz heštegove #ChallengeAccepted i #WomenSupportingWomen. Ovaj izazov …