Tuesday , June 2 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Historijski razgovor reisa Čauševića i djevojčice Ševale
FOTO: Ševala Zildžić

Historijski razgovor reisa Čauševića i djevojčice Ševale

Prije 100 godina, Ševala Zildžić tražila je odobrenje za nastavak školovanja, postavši prva ljekarka muslimanka u Kraljevini Jugoslaviji.

Piše: Dragan Bursać

U porodici Zildžić, u porodici uglednog sarajevskog zanatlije, proizvođača zvona, te 1903. godine rodila se kćerka Ševala. Malo, premalo znamo o njoj, a trebali bismo znati sve.

SARAJEVO GRILL TORONTO

Danas se fakultetske diplome kupuju na kilogram, danas one na Balkanu (gotovo) da i nemaju nikakvu vrijednost. A obezvrijeđene su upravo zbog nakupaca kvaziznanjem i fakulteta krajputaša, koji štampaju bezvrijedni papir.

Istinsko znanje, sa istinskim pisanim tragom, koji se diplomom zove ovdje je potpuno potcijenjeno, jer ljudi nisu svjesni koliko je skup životni put nekoga ko želi da se obrazuje. Sa druge strane, položaj žene, obrazovane žene ostaje gotovo tabuiziran i skrajnut sa mejnstrim tokova, koje proizvodi i kreira i danas dominantno “muško društvo”.

Kakva šteta!

Film za Oscara koji nikad nije snimljen

A ova zemlja, ovaj svijet i ovo podneblje imaju heroinu po kojoj se može snimiti oskarovski film.

Znate li ko je uopšte Ševala Zildžić?

Image result for Ševala Zildžić
Ševala Zildžić

Rodila se u porodici uglednog zanatlije Zildžića 1903. godine, živjela okružena roditeljskom ljubavlju, ali vrlo dobro svjesna da je svijet Orijenta, koji se stapa sa austrougarskim svijetom okupiranog Sarajeva i Bosne čini vrlo vidljivu barijeru između neobrazovanog i obrazovanog puka.

Ako je to bila barijera, onda je obrazovanje žene bila nemoguća misija, nedopustiv i velik jaz. Obrazovanje djevojčica bio je puki zakonski formalizam, sveden na nekoliko godina u osnovnoj djevojačkoj školi.

Znala je to Ševala bolje od ikoga. Znala je kakav je položaj žene, pogotovo položaj žene muslimanke na početku dvadesetog stoljeća ovdje na Balkanu. Uz podršku roditelja, kakva je i danas rijetka, Ševala je završila osnovnu djevojačku školu i našla se i bukvalno i figurativno ispred vrata Muške gimnazije u Sarajevu.

Najvažniji obrazovni razgovor prije tačno 100 godina

Vratimo se stoljeće unazad.

Bilo je to prije tačno 100 godina, 1919. a Muška gimnazija nije tek tako nosila to ime. Jer u tadašnjoj Kraljevini SHS više i visoko školovanje za žene je bilo misaona imenica. Sarajevo nije bilo izuzetak.

I zamislite sad djevojčicu od 16 godina kako drhturi pred tim vratima strašnog, velikog, muškog svijeta, koji joj je izgledao trajno zapečaćen i zatvoren. Zamislite kako nesigurno otvara vrata na kojima je golema kvaka i čuje dječačke povike na sve strane. A onda ih naglo zatvara. Ne, neće tako. Otići će sa ocem baš kod reisa i pitati ga za dozvolu. Da kasaba ne pere usta sa njom i njenom porodicom.

I Ševala je otišla do tadašnjeg reisul-uleme Čauševića i tražila zvanično odobrenje za nastavak školovanja. To u današnjem svijetu izgleda čudno, u svijetu gdje je pristup znanju podrazumijevajući, ali gdje rijetko ko koristi taj pristup.

Sa univerzalne tačke, razgovor reisa Čauševića i djevojčice Ševale bio je transcivilizacijski, bio je toliko golem, da mi to ni ne možemo pojmovno i sadržinski obuhvatiti. Jedna mlada djevojka, muslimanka, traži od poglavara svoje vjerske zajednice dozvolu za dalje školovanje. I dobija je!

Heroj reis i kamenovanje Ševale

I da se razumijemo, ovo nije pobjeda samo pojedinca, mlade osobe i žene. Ne, ovo je pobjeda i Islamske zajednice u BiH, koja je sebi, ali i svijetu tada, prije jednog vijeka, pokazala koliko je progresivna.

No, Ševala je sa svojim roditeljima upala u mnogo strašniji svijet, svijet mahale koja ne prašta, to je taj retrogradni svijet koji proždire svakog ko se uzdigne iznad prosjeka. A Ševala je bila visoko gore, kao svjetionik prosvijećeni, dakle idealna meta.

“Kamenjem su je sarajevski momci sačekivali kad se vraćala iz škole, pa je babo morao u fijakeru odvoziti i dovoziti, da joj glavu ne razbiju”, reći će mnogo kasnije njen sin Mirza Iblizović, a ostaće zabilježeno u sarajevskom Startu.

Ostaće u povijesti zabilježeno i to da je Ševala gledala kako zbog njenog školovanja trpi i porodica. Majci Aiši lokalni trgovci nisu htjeli prodavati robu, jer joj kćerka ide u “mušku školu”.

Ali Ševalu ništa spriječiti nije moglo da kupi i upija znanje, da ide dalje. Po završetku gimnazije upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu i konačno 1931. godine diplomira. I tako i zvanično postaje prva ljekarka muslimanka u Kraljevini Jugoslaviji.

Koliko je važna ova vijest, ovaj podatak za povijest ne samo naše zemlje, nego i ovog dijela svijeta, svjedoči i fakt da je o ovome izvijestio i najpoznatiji list na svijetu New York Times.

Kako se navodi u Startu, predaji diplome prvoj ljekarki Bošnjakinji i prvoj bračnoj vezi dvoje ljekara Bošnjaka, posredstvom zagrebačkog dopisnika, objavljena je i u New York Timesu.

A njen privatni život? Ševala se udala za Muhameda Iblizovića, nekadašnjeg studenta filozofije, koji je napustio društvene nauke, izražavajući solidarnost sa Ševalom i takođe završio medicinu.

Odmah po diplomiranju Ševala počinje raditi kao demonstratorica na zagrebačkom fakultetu. Međutim, kada joj je ponuđeno mjesto asistentice, ona se odlučila vratiti u rodno Sarajevo. I da, pogađate, čekala je dvije godine ne bi li se neko smilovao i ponudio joj posao.

Povijest će zapisati da je Ševala Zildžić Iblizović počela raditi u Gradskoj bolnici, na Infektivnom odjeljenju državne bolnice, u Higijenskom zavodu, a karijeru je završila kao specijalistica, ginekologinja i pedijatarica u školskoj poliklinici dr. Mare Kurtović 1962. godine.

Povijest će isto tako zabilježiti da je Ševala u Drugom svjetskom ratu, kada bolnica nije radila, nalazila načina da u okupiranom Sarajevu pomogne svim potrebitim ljudima, dakako bez obzira na vjeru, naciju, socijalno porijeklo.

I gdje smo danas?

Umrla je 1978. godine od posljedica tumora. Nakon njene smrti časopis Medicinski arhiv objavio je tekst In memoriam u čijem završnom dijelu piše: “Smrću doktorice Ševale naša medicinska javnost, posebno školska medicina, izgubila je svog doajena. Sarajlije su izgubile jednu dragu ličnost, a pacijenti ljekarku humanistu, spremnu da pomogne u svako vrijeme i na svakom mjestu. Društvo ljekara Bosne i Hercegovine smrću doktorice Ševale Zildžić-Iblizović izgubilo je svog vrijednog i uglednog člana. (Redakcija, 1978, p. [431])”

Za one koji ne znaju, a mnogo je takvih, jedna ulica u Sarajevu nosi ime po doktorici Ševali Zildžić Iblizović. Za one koji ne znaju, a mnogo je takvih, BH Pošta je 2002. godine izdala poštansku markicu sa njenim likom.

A sve je počelo prije stotinu godina, prijateljskim razgovorom jednog reisa i jedne djevojčice. I ne, nije to bio samo razgovor vjerskog službenika i mlade osobe, to je bio civilizacijski skok, pomak koji je doveo do toga da slobodno možemo pristupiti znanju svijeta, bez obzira na pol i vjerska uvjerenja. Možemo, ali na žalost, to rijetko činimo.

A šta bi danas na instant-diplome i carstvo neukosti rekla doktorica Ševala Zildžić Iblizović, kćerka zanatlije koji pravi zvona, djevojčica koja je postala specijalistica ginekologije i pedijatrije?

I šta mi svi znamo o doktorici Ševali? Gotovo ništa. Na sramotu svih nas. Ali da nije bilo nje, ne bi imali plejadu žena liječnika, koje su na ovaj ili onaj način obilježile naše živote i ne bi Sarajevo i Bosna svijetu mogli pokazati koliko su multikulturalni i civilizacijski napredni i kada je obrazovanje u pitanju.

I gdje smo danas, stotinu godina poslije jednog razgovora djevojčice i reisa?

Izvor: Al Jazeera

Vaš komentar

ZIPA OVO

Kažu, Bekim ne zaslužuje državne počasti? Prije će biti da država ne zaslužuje njega

Da Milorad Dodik nesretno ugazi na grablje skrivene u visokoj travi, pa da alatka poskoči i strefi …