Friday , July 23 2021
Home | Pozitiva | Intervju | Iintervju – Mišo Marić: Živimo u “vremenima kitova”, nasukali smo se ’92, i to traje
Mišo Marić
FOTO: Mišo Marić, mostarska legenda

Iintervju – Mišo Marić: Živimo u “vremenima kitova”, nasukali smo se ’92, i to traje

Zamjerio je pomalo, Mišo Marić, mostarska legenda, autoru ovog intervjua, jer ga je, kako dolikuje lijepim običajima novinarskog zanata i uopće javnog obraćanja i ponašanja, persirao i “gospodao” u pripremi ovog teksta.

Piše: Faruk Vele 

Zna to Mišo, ali odlučno ispravlja:


“Rođeni moj, nemoj… Kad sam vi, onda sam množina, a ni sa ovim jednim ne znam šta ću. Kad sam gospodin onda sam ponižen zbog onih od ’92. Naučilo ih vezat kravatu pod prazne glave, badava… Jedinu gospodu sam upoznao u vrijeme drugova“, započinje, uz ostalo, Mišo, te veli:

Novinar, urednik, boem

“Stvarni mostarski Gospodin danas je prof. dr(ug) Bedžo Mesihović…Onaj Mostar je moja ljubav i neprebol, grad plemenitih, nikad prežaljenih prijatelja I. Voljevice, K. Ledića, Maestra, Acka, Jabe, M. Bruka, Rođenih na terenu, na tribinama, na Rondou, na Partizanskom…Još je grad mog Emira Balića i Kose, Gučeta i Alice, naše porodične Boške Ćavar, mučenice i urednice najboljeg regionalnog portala Tacno.net, Štefice Galić…Mostar je grob moje majke, beša moje kćeri, djece prijatelja… “.

Sve što je vezano za Milenka Mišu Marića, uistinu je legendarno i za Mostar važno. Svojim stihovima je, kako zapisa jedna mostarska novinarka, ispisao dio historije grada na obalama plahovite Neretve.

Mišo je novinar, urednik, boem, utemeljitelj i umjetnički voditelj čuvenog ansambla „Mostarske kiše“, a uz Aleksu Šantića, Osmana Đikića i tolike druge, dio je identiteta grada na Neretvi.

Mišo Marić - undefined

Foto: Privatni album: Mišo Marić

Marić je, ne slučajno, i autor Veležove himne koju je pjevao Željko Samardžić, kao i humanitarac… Sve to i još daleko više je ovaj dobri čovjek koji, poput pokojnog Predraga Matvejevića, također našeg Mostarca, već duže od dvije decenije živi između azila i egzila, a javio nam se iz svojeg prognaničkog doma u Londonu.

Povod za ovaj razgovor je priznanje za životno djelo kojeg je Marić nedavno dobio u rodnom Bosanskom Petrovcu, ali smo, ipak, ponajviše govorili o Mostaru koji je ga je daleke 1961. godine prigrlio kao najrođenijeg.

Radiosarajevo.ba: Upravo si se vratio iz domovine, zavičajnog Bosansko Petrovca s nagradom “Skender Kulenović” za životno djelo iz oblasti književno-novinarskog rada, kao i sveukupan doprinos kulturno-umjetničkom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine. Koliko ti znači ova nagrada i s kakvim se emocijama vraćaš iz BiH?

MARIĆ: Moj bosanskopetrovački zavičaj nije zemljopisni nego emotivni toponim. Nije urban, iliti manje urban krajolik. Jedini neuotuđiv zavičaj kojem se odazivamo, dirljivo želimo vratiti je – djetinjstvo. Moje je bilo bezočinsko, bezdjedovsko, poratno, fukarsko… Ali, moj komšiluk, moje drugarke i drugari, moja čaršija dobrih i valjanih ljudi na zelenom đerdanu Grmeča zvanom Šahinovac, učinili su to djetinjstvo sretnim. U Mostaru sam proveo 32 najzrelije godine, ali nikad se nisam odrekao, ogriješio o svoju kolijevku u kojoj sam rastao 13 godina u prvom, plemenitom komšiluku Skenderovom.

Pa, mi se poslije posrećilo da budemo komšije u Drapšinovoj 9 (naselje Pijesak, sada ulica Kraljice Katarine, op.a.), jedini Petrovčani u Mostaru. Ovo, uz puno poštovanje Grada i ljudi koji su me sačuvali svojim, nije prva Skenderova nagrada koju sam primio. Prvu mi je uručio Skender, na Rondou, jedne ljetnje nedjelje kad sam pošao na probu “Kiša” sa tek napisanim tekstom za komponovanje “Kozare”, pa mu se usudio izgovoriti.

Tražio je da ponovim, pa potom rekao: “Znaš, Mišo, ovaj stih “Kozara je djecom pošumljena”, žao mi što nisam ja napisao”… Bar desetak sličnih uručio mi je Skender, a posmrtno, njegova supruga Vera CrvenčaninKulenović u knjizi “Skenderova trajanja”. Nakon jednog citata piše: “Ako hoćete pravu istinu o Skenderu vratite se na prethodne redove Miše Marića”…U Mostaru sam najznačajniju zahvalu dijelio s Kapljicama, a 1982. usrećen i samostalnom “Februarskom”. U mom Bosanskom Petrovcu i prije i poslije našeg “vremena kitova”, prigrlili su me Počasnim građanstvom. Da bih pojasnio šta mi znače, trebala bi mi Neretva zahvalnih riječi, još vise radosnih suza”.

 Radiosarajevo.ba: Znam da si dosta aktivan, na čemu trenutno radiš i šta planiraš?

MARIĆ: Ne planiram dalje od prekosutra ujutro. Ako sam baš optimističan – do naveče. A kad s bolom otkinem od unuke Belle, sve mi Bella, skypeom montiram nastavak serijala “Namigivanje” mlađem bratu Senadu Hadžifejzoviću. Mada je u Face TV studiju momak zlatnih ruku i takva srca, D. Marjanović, muka… I čast da sam opet sa svojim Montenom, Aleksom, Osmanom, M. Kujačićem, L. Drljačom, M. Mikulićem, I. Papom, O. Danonom, H. Pozdercom, V. Dijakom…

Radiosarajevo.ba:  Među ostalim, radiše na serijalu o našem Kemalu Montenu. Družio si se i sarađivao s njim, ali i tolikim velikim imenima Sarajeva i bivše Jugoslavije poput, recimo Hajrudina Šibe Krvavca. Koliko takvi ljudi nedostaju BiH?

MARIĆ: Nešto već odgovorih, pa ću samo dodati. Na svečanost u Petrovcu Senad poslao drag Face TV narod, želi da pravi epizodu-dvije o meni, mada sam ga dogovarao. Zlatno dijete, Arijana Klačar, producentkinja donese mi paketić. Šalje Šibina supruga, nadasve draga, Ešrefa Krvavac. Unutra dva Šibina fotosa s njenom prelijepom posvetom, tri Šibine kravate i kaiš.

Primio sam sveto, kao još jednu dragocjenu nagradu za životno druženje…I Skender i Šiba i Kemica fale Bosni i Hercegovini. I najznameniji njen dirigent Oskar Danon, i kardiovaskularni hirurg iz svih medicinskih enciklopedija svijeta, Isidor Papo, i slikar Mirko Kujačić, čiji mural, veselo oslikane fasade Kujundžiluka turisti i hodočasnici u Mostar na filmu i fotosima odnose u svijet kao najljepši suvenir. I tako dalje, i tako ljepše…A s jednim od braće, Goranom Mikulićeem, vlasnikom kuće “Art Rabic” u Sarajevu, dogovaram nešto i koričiti”.

Mišo Marić - undefined

Foto: Privatni album: Mišo Marić

Radiosarajevo.ba:  U Mostaru su se 2013. sa svih strana svijeta sjatili brojni nekadašnji članovi „Mostarskih kiša“ kako bi obilježili 40 godina od osnivanja čuvenog ansambla. Ima li ideje za nova okupljanja i na koji način je obilježen ili će biti ovogodišnji veliki jubilej 45. godina „Mostarskih kiša“?

MARIĆ: Sve mostarske kiše, ljetne i jesenje, modre, repriza su pređašnjih nigdje tako lijepih kao u Zubčevim, i nigdje tako dragih kao onih s kojim sam pjevao 19 godina. Ako ko od njih pročita ovo reći će: “Čika Mišo nije imao sluha”. Ali, niko neće reći da mi je falilo srca…Predstavljaju se tamo, u njihovo i moje ime, ali to nije to”.

Radiosarajevo.ba: „Kako si Mišo, kako si brate, da li još sretni do tebe svrate…“ Ovaj stih iz Merlinove „Mostarske“ i danas vraća sjećanja na dane u kojima su Mostaru nanesene bolne rane i od kojih se i danas oporavlja. Ima li danas sretnih u Mostaru?

MARIĆ: O, dirnuo me Dino brigom i dobrotom… A nemam pravo biti glasnogovornik današnjih Mostaraca. Molim te, priupitaj njih”.

Radiosarajevo.ba: Pa, evo, ovih dana Sejo Đulić je u mostarskom Bristolu promovirao knjigu „Pred zidom“, opisujući situaciju u našem divnom gradu na Neretvi. Koliko je važno da se Mostar vrati sebi, svojim antifašističkim i uopće vrijednostima svojeg duha?

MARIĆ: Da je onih 700 i ponosnije više sa Partizanskog bilo u istom stroju sa Ackom Finkom, Jabom Jelovcem, braćom Humo i takvima, Mostar danas ne bi bio grad s jednom obalom i polovično upotrebljenim kopijama negdanjih mostova… Ali prvo su na mrtve sa Partizanskog “herojski” jurišali i ponovo, ponovo ubijali od 1992. godine.

Radiosarajevo.ba: FK Velež se oporavlja, ponovo je ponos grada glavna priča ovih dana Mostaraca kojima je ovaj klub u srcu, osjeti se jedan novi duh, Dušan Bajević je najavio da će se posvetiti Veležu, koliko te sve to raduje?

MARIĆ: Pišući predgovor za monografiju “Četiri Petrovačka Velikana”, finog pjesnika i takvog čovjeka Senudina Jašarevića o Jovanu Bijeliću, Skenderu Kulenoviću, Ahmetu Hromadžicu i Mersadu Berberu, naslovih “Četiri Petrovačke Karijatide”. Jer, kao Fidijine Partenon, drže taj moj Petrovac visoko iznad mnogo većih gradova no što je sam. I Mostar je isto tako nadvisivao mnogoljudnije.

Držali su ga, hronološki, Stari most, Aleksa, FK Velež i Partizanski spomenik. Svi skupa činili su Grad Gradom. Sve skupa odlikuje ljepota, časnost, poštenje. Ako se dobro skonta, ti simboli suživota, a u onom ratu,  antifašizam sačuvali su Grad. U posljednjem, fašizam ih je sorgao… Raduje me i ne sumnjam da će Princ vratiti “Velež” nalik sebi, Klubu i Gradu. I pošto se ovog časa ničeg pametnijeg ne mogu sjetiti, citiraću se: “U Mostaru mostarska nije uvijek bila prva. Ali jeste posljednja”.

Radiosarajevo.ba: Prije nekoliko godina kazali ste da su „lašci i licemjeri zapasali BiH“, koliko nade imaš danas?

MARIĆ: Nešto više, ali ni blizu koliko sam želio. Je si li gledao onaj TV dokumentarac u kojem se stotine i stotine kitova, iz razloga koje nauka ne može dokučiti, nasuče na neko japansko ostrvo i tužno skončava? Naše vrijeme kitova počelo je nacional-nacionalističkim nasukavanjem na izborima 1992. I još traje. Opet je Aristotelova “svjetina” nadglasala normalan svijet. Opet su tek rođenoj djeci prije upisa u matične knjige rođenih rezervisali mjesto u sve dužim redovima pred ambasadama normalnih država gdje će čekati vize, a kad ih dobiju bježati glavom bez obzira kao moja trećina bh. sugrađana od 1992. do 1995.

Ne mogu, grozim se razmišljanja: zašto se u izboru između sopstvenog potomstva i onih koji su silno ušićarili na njegovoj nesreći bh. narod priklanja potonjim!? I zamjeram demokratiji! Kako tri benevreka, zato što su većina, mogu izabrati vlast dvojici poštenih akademika, ili čestitih kućnih domaćina, svejedno!? “.

Zanesena mladost

Radiosarajevo.ba: Je li nada u činjenici da su na ovogodišnjim izborima ljudi poput Željka Komšića dobili povjerenje građana, bez obzira na nacionalnost, a u Sarajevu, evo, ima nade za formiranje vlasti u kojoj neće biti nacionalnih stranaka?

 MARIĆ: Jeste, ali nedovoljna, krhka. Davnih godina kad je zanesena mladost s lijepom pjesmom, udarnički i mukte po Jugi i BiH gradila ono što nacionalne elite još pljačkaju, napisah slogan za SORE – Savezne omladinske radne akcije: “Ne može sam čovjek biti brigada”… I da ne znam ko je Željko Komšić, nakon reakcija domaće, susjedne i susedne “svjetine” (moj engleski – prost svijet, svjetina, ološ), svakom ko je glasao za njega rado bih stisnuo ruku kojom je ispunio, ubacio listić u kutiju… Ko ne valja nacionalistima, nada je za BiH. To kako ga čereče je besramlje, bespamet, zločin… Čitam: “..I Usora se oglasila, ne žele ga vidjet u svojoj sredini”. Ako bi mi iko pod kapom nebeskom uspio objasniti zašto bi neko želio u Usoru ili sličnu vukojebinu koje mu otkazuju gostoprimstvo, odmah bi ga proglasio doktorom nauka, oblast domišljatost…

Dozvoli mi još i ovo: I u Unsko-sanskom kantonu sručeni su nacionalci. Zahvaljujući i mojim Petrovčanima, posebno načelniku Zlatku Hujiću, još jedan od moje braće po svemu…A sad da se dičim: moj Bosanski Petrovac jedini od rata u BiH nije imao načelnika iz nacionalne stranke. Uz spomenik Roditeljima sa Djetetom, blistaju mramorne ploče sa imenima 22 narodna heroja.

Tri su, usred grada, na bistama. Jedan od njih, Radivoj Rodić, sin je očeve mi tetke Joke… Na Ostrelju je sačuvan spomen vagon u kojem je Tito boravio 1942. godine, ukupno 166 dana i noći gostio ga Petrovac. I selu Drinić sačuvana štamparija prve antifasističke novine, “Borbe”… Dom kulture, u kojem mi je uručena Nagrada, blista.

Sve sa spomen pločama koje kazuju da je u njemu održan Prvi Kongres AFŽ-a; žene Jugoslavije dobile pravo glasa…Pa druga na kojoj stoji da je iste godine održan Prvi Kongres ljekara antifašista u okupiranoj Evropi. Pa, da je Vrhovni komandant Tito uručio zastavu Prvoj proleterskoj brigadi… Pa u selu Prkosima gdje su idioti 1994. srušili spomenik Mariji Bursać, Petrovčani su podigli novi, veći… Najnoviji, pred zgradom opštine je s bistama Petrovačkih karijatida koje pomenuh.

Mogao bih još, i u nedogled… Ta moja rodna varoš stradala je od fašizma. Sačuvao ju je antifašizam i sad ona ne da utrne. Odjavljujem se Skenderovom: “Znaš, Mišo, u Mostaru se lakše piše, a u Petrovcu lakše diše””. 

By Radiosarajevo.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

Jasmila Žbanić za njemačke medije: “Voljela bih da svoj film mogu prikazati u Bundestagu”

U intervjuu za njemački TAZ Jasmila Žbanić govori o Srebrenici, neuspjehu UN-a, pomirenju… Najveći podsticaj …