BHRaja.ca | Bosnian-Canadian Media Bosnian Canadian Community Online
Bori se Sarajevo i danas da se oslobodi mnogo čega, a možda će nam ova dijasporska elegija gradu dati snage da se ta borba nastavi.
Piše: Jahiel Jaša Kamhi
Slavi danas Sarajevo, 6. aprila 2021., dan svoga oslobođenja od fašizma.
Teško je u ove dane pisati o bilo kojem slavlju, kada znamo šta se sve dešava u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Bori se Sarajevo i danas da se oslobodi mnogo čega. Uprkos svemu rečenom, možemo li obilježiti taj dan bar lijepim sjećanjem na prijašnje vrijeme, kada je sve bilo drugačije i ljepše.
Možda će nam ova dijasporska elegija gradu dati snage da se ta borba nastavi, jer drugoga izlaza nema. I zato, napisah ovaj članak “zajedno” sa grupom Crvena Jabuka, koristeći riječi njihovih pjesama kao lajtmotiv, misao vodilju.
Dijelimo istu ljubav za naš grad i našu Bosnu, gdje god mi bili. Uvijek joj se vraćamo iako smo daleko od nje. Znamo – teško je -al’ kako Crvena Jabuke divno reče o našoj nostalgiji:
Fališ k’o kiša kad dođu suše
Fališ k’o osmijeh u vrijeme suza
Magija tvoja, s potpisom duše
Fali toliko k’o nikad niko
Znam to jer:
Sve sam luke prošao, i znam.
Da pomognem sebi, odlučih da se sjećam samo lijepih dana kojih više nema. Ta nam sjećanja bar ne mogu oduzeti. A gdje su bili ti lijepi dani, znate i vi.
Kao slike iz albuma
Redaju se uspomene
Na sva ona znana mjesta
I neko davno sretno vrijeme
Ako živite daleko od bivše vam domovine, dođu vam neke sjetne misli pa vam nekako bude čudno oko srca. A onda se upitate: Zar domovina može biti bivša?
Sve nas vise prošlost veže
Kako vrijeme prolazi
A bilo nam je divno, bezbrižno i bezbjedno doba u kome smo živjeli našu mladost, mi sada uveliko sedamdestgodišnjaci! Tolerantno doba saradnje i poštivanja susjeda. I vratih se pjesmama sarajevske grupe Crvena Jabuka, da opet budem tamo, odakle sam odavno otišao.
Sve više fališ mi sa svakom godinom
Vezani vječno, istom sudbinom
Znaju ti momci opjevati tugu, da – čak i ovu našu dijasporsku, golemu. A mi pjevamo uz njih! I mislimo da smo opet tamo, među našom rajom, u davnom dobu kada nam je svima bilo lijepo.
Opet mi se budi tuga, tuga najveća.
Grade moj, stari moj
Tu sam uvijek nasmijan i svoj
Iz daleka dopiru do mene, ovdje u Torontu, zvona sa obližnje crkve, a ja se onda sjetim:
Kad sat zazvoni
na kuli kraj Begove džamije…
I dovoljno je samo malo da me iz ove pandemijske stvarnosti vrate riječi tih momaka iz Crvene Jabuke, da opet budem tamo. I to je dobro, lakše se podnosi ova stvarnost što traje, jer:
Ja sam već odavno sve dugove izmirio
Sve cehove poplaćao
I gubiti naučio.
Sjedim tako u sobi i pišem neke priče za sebe i druge, samo ako ih oni znaju razumjeti. Ne dam da me ova korona stvarnost natjera i satjera tamo odakle se više ne mogu vratiti, a hoću da se vratim.
Bože, kako teška godina
Čega sve na svijetu ima
Puno suza, premalo smijeha
Pa zato molim nekoga većeg i jačeg od mene da mi pomogne, jer znam da:
Hladan, tako hladan je
Ovaj sjever za nas duše južne
Treba imati neke čudne snage u sebi, za koju možda nikada do sada nismo ni znali da imamo:
Kad sve ti uzmu
Postaneš kamen i drvo što ne lista
Hvala vam, Crvena moja Jabuko, što “zajedno” napravismo jednu priču o nama, nekadašnjima, u ono davno divno doba.
Jer: Svega će bit’ al’ neće nas
By MojaBiH
