Tuesday , April 20 2021
Home | Pozitiva | Kolumne | Jahiel Kamhi: Samo jedno mjesto je na svijetu zavičaj
FOTO: Sarajevo - panorama

Jahiel Kamhi: Samo jedno mjesto je na svijetu zavičaj

Bori se Sarajevo i danas da se oslobodi mnogo čega, a možda će nam ova dijasporska elegija gradu dati snage da se ta borba nastavi.

Piše: Jahiel Jaša Kamhi

Slavi danas Sarajevo, 6. aprila 2021., dan svoga oslobođenja od fašizma.

REKLAMA

Teško je u ove dane pisati o bilo kojem slavlju, kada znamo šta se sve dešava u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Bori se Sarajevo i danas da se oslobodi mnogo čega. Uprkos svemu rečenom, možemo li obilježiti taj dan bar lijepim sjećanjem na prijašnje vrijeme, kada je sve bilo drugačije i ljepše.

Možda će nam ova dijasporska elegija gradu dati snage da se ta borba nastavi, jer drugoga izlaza nema. I zato, napisah ovaj članak “zajedno” sa grupom Crvena Jabuka, koristeći riječi njihovih pjesama kao lajtmotiv, misao vodilju.

Dijelimo istu ljubav za naš grad i našu Bosnu, gdje god mi bili. Uvijek joj se vraćamo iako smo daleko od nje. Znamo – teško je  -al’ kako Crvena Jabuke divno reče o našoj nostalgiji:

Fališ k’o kiša kad dođu suše

Fališ k’o osmijeh u vrijeme suza

Magija tvoja, s potpisom duše

Fali toliko k’o nikad niko

Znam to jer:

Sve sam luke prošao, i znam.

Da pomognem sebi, odlučih da se sjećam samo lijepih dana kojih više nema. Ta nam sjećanja bar ne mogu oduzeti. A gdje su bili ti lijepi dani, znate i vi.

Kao slike iz albuma

Redaju se uspomene

Na sva ona znana mjesta

I neko davno sretno vrijeme

Ako živite daleko od bivše vam domovine, dođu vam neke sjetne misli pa vam nekako bude čudno oko srca. A onda se upitate: Zar domovina može biti bivša?

Sve nas vise prošlost veže

Kako vrijeme prolazi

A bilo nam je divno, bezbrižno i bezbjedno doba u kome smo živjeli našu mladost, mi sada uveliko sedamdestgodišnjaci! Tolerantno doba saradnje i poštivanja susjeda. I vratih se pjesmama sarajevske grupe Crvena Jabuka, da opet budem tamo, odakle sam odavno otišao.

Sve više fališ mi sa svakom godinom

Vezani vječno, istom sudbinom

Znaju ti momci opjevati tugu, da – čak i ovu našu dijasporsku, golemu. A mi pjevamo uz njih! I mislimo da smo opet tamo, među našom rajom, u davnom dobu kada nam je svima bilo lijepo.

Opet mi se budi tuga, tuga najveća.

Grade moj, stari moj

Tu sam uvijek nasmijan i svoj

Iz daleka dopiru do mene, ovdje u Torontu, zvona sa obližnje crkve, a ja se onda sjetim:

Kad sat zazvoni

na kuli kraj Begove džamije…

I dovoljno je samo malo da me iz ove pandemijske stvarnosti vrate riječi tih momaka iz Crvene Jabuke, da opet budem tamo. I to je dobro, lakše se podnosi ova stvarnost što traje, jer:

Ja sam već odavno sve dugove izmirio

Sve cehove poplaćao

I gubiti naučio.

Sjedim tako u sobi i pišem neke priče za sebe i druge, samo ako ih oni znaju razumjeti. Ne dam da me ova korona stvarnost natjera i satjera tamo odakle se više ne mogu vratiti, a hoću da se vratim.

Bože, kako teška godina

Čega sve na svijetu ima

Puno suza, premalo smijeha

Pa zato molim nekoga većeg i jačeg od mene da mi pomogne, jer znam da:

Hladan, tako hladan je

Ovaj sjever za nas duše južne

Treba imati neke čudne snage u sebi, za koju možda nikada do sada nismo ni znali da imamo:

Kad sve ti uzmu

Postaneš kamen i drvo što ne lista

Hvala vam, Crvena moja Jabuko, što “zajedno” napravismo jednu priču o nama, nekadašnjima, u ono davno divno doba.

Jer: Svega će bit’ al’ neće nas

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Aleksandar Hemon o Ramazanu: Vrijeme kada mi Sarajevo najviše nedostaje

“Ramazan je vrijeme kada mi Sarajevo najviše nedostaje”, piše Aleksandar Hemon, Sarajlija, pisac sa američkom adresom i …