Saturday , June 6 2020
Home | Magazin | Hronika | Javne kuće našeg Sarajeva – Kupleraji na Skenderiji, Marijin-Dvoru, Baščaršiji…
Sarajeve-Marijin Dvor, 1931
FOTO: Sarajeve-Marijin Dvor, 1931

Javne kuće našeg Sarajeva – Kupleraji na Skenderiji, Marijin-Dvoru, Baščaršiji…

Prostitucija je, kažu, najstariji zanat na svijetu. Ova riječ nastala je od latinske riječi prostituere, koja znači – javno izlagati.

U suštini, prostitucija je “prodavanje seksualnih usluga za novac ili neku drugu uslugu”.

Od Rimljana do Osmanlija

Sigurno je i u rimsko doba bilo prostitucije, to znamo iz arheoloških nalaza u samom Rimu, ali i ovdje u provinciji Ilirik (rimska provincija koja se protezala od rijeke Drim u današnjoj Albaniji do Istre u Hrvatskoj i od obale Jadranskog mora do Panonske nizije. Ilirik je kasnije podijeljen na dvije provincije: Dalmaciju i Panoniju).

“Također, pisani tragovi o trgovini robljem u srednjem vijeku ukazuju na jednu vrstu indirektne prostitucije, odnosno svodništva.

REKLAMA

U osmansko doba prostitucija je šerijatom bila zabranjena i smrću kažnjiva, ali s početkom propadanja Osmanskog carstva počinje se češće javljati u urbanim sredinama poput Sarajeva i Banje Luke.

Među prvim opisima postojanja prostitucije u Sarajevu su one u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije.

On bilježi 1793. godine u muteselimovom zatvoru (vezirov provincijalni povjerenik) da je pogubljen davljenjem poznati lutalica Jeretović koji je ranije zadavio ‘nekakvu javnu žensku'”, pojašnjava za Radiosarajevo.ba Velid Jerlagić, historičar i arhivist.

Kada je nakon Berlinskog kongresa u danima prije same austrougarske okupacije BiH proglasila kratkotrajnu nezavisnost, Narodni odbor Bosne i Hercegovine je 7. augusta 1878. godine u Sarajevu objavio „da je zakon šerijata stupio na snagu danom objavljivanja a građanski zakon (sultanov) stavljen van snage“. Da bi uvjerili narod, bile su odmah protjerane iz Sarajeva sve prostitutke, koje su se tada nazivale bludnicama (bludilište-bordel, bludnica-prostitutka).

Iako je Gradski fizikat (gradska sanitarno-zdravstvena služba) osnovan još 1864. godine pod rukovodstvom Švicarca Koetscheta, tek je za vrijeme austrougarske okupacije dobio na značaju. Prvih mjeseci nakon okupacije, u periodu vojne uprave, najviše je vodio brigu oko vojnih potreba, zdravstva, apoteka, higijenskih prilika i u okviru vojnih potreba – oko pregleda javnih bludnica u Sarajevu.

“U prvim danima okupacije, 15. i 20. augusta, ‘nađene su nečiste žene i predate u špital (bolnicu)’. Pregled javnih bludnica u Sarajevu forsiralo je Ravnateljstvo redarstva (policija) jer su mu vojne vlasti prijavile da je nekoliko vojnika oboljelo od zaraze. Tako je naređeno da se moraju sve ovakve žene liječnički pregledati dva puta sedmično i da svaka mora imati zdravstvenu knjižicu.

Iz jednog liječničkog pregleda, sastavljenog u novembru 1878. godine, vidi se da su u Sarajevu bile 33 javne bludnice (devet Romkinja islamske vjere, 19 pravoslavki i šest katolkinja), od kojih je 18 pronađeno bolesnih od veneričnih bolesti – najviše sifilisa (deset se liječilo u civilnoj bolnici, a osam kod kuće). To svakako nije bio potpun broj”, dodaje Jerlagić.

Naredbom redarstva (policije) od 20 novembra 1878. godine uvedene su zdravstvene knjižice.

Iz jednog popisa iz septembra 1879. godine vidi se da je već tada postojalo 16 javnih kuća koncentriranih po ulicama oko Hiseta i ulice Terezija.

Ove su žene stanovale po privatnim kućama u raznim dijelovima grada (Kanjin sokak, Basamaci, Atmejdan, Mustafa-pašin mejdan, Bendbaša, Donji Tabaci, Hiseta i Gorica).

Tokom 1879. godine Okružni sud moli Gradsko poglavarstvo da se dostave svjedodžbe o ponašanju i imetku Tatice Barjaktarović, bivše bludnice iz ulice Hiseta, a istovremeno se izvjesnom Mordi Alkalaju daju dozvole za bavljenje krčmarskim obrtom s bludnicama u ulici Terezija 39.

Dozvole od Gradskog poglavarstva traže i neka Savka Karklina (za držanje bludnica u svojoj krčmi), Vaso Đorđević (za držanje tri bludnice u ulici Hiseta 8), Sara Šainović (za držanje četiri bludnice), Stevo Mihajlović (za bavljenje krčmarskim obrtom i držanjem bludnica u ulici D. Hiseta 3), neki Štajnic (za držanje bludnica i kafane), te Stojan Stanišić (za bavljenje krčmarskim obrtom uz držanje bludnica u ulici D. Hiseti 1). Za neovlašteno držanje bludnica i krčmarskog obrta tada je bio i kažnjen izvjesni Josip Pardo. Te iste godine se Ravnateljstvo redarstva iste godine žalilo upravi Vakufske bolnice zbog puštanja neizliječenih bludnica iz bolnice

“Već 1880. godine, Grad traži da se ‘iz stanovitih vojnih ali i zdravstvenih razloga’ popišu sve javne bludnice u Sarajevu, te su iste godine novčano kažnjene bludnice Julijana Matijaš, Jelka Lepirova, Gospava Ljubičić, Staka Velika, Aiša Tatarović, Staka Bukreševa, Fatuša Barjaktarović, Sarfija Bojadžić, Marija Vičela, Ana Farkaš, Marica Schreiblechner (Šrajblehner), Marica Perkuša, Ana Frank, Katharina Schönberger (Šenberger). Kaznu su morale uplatiti u Fond za uboge (siromašne).

Među stanovništvom je tada bio i jako raširen endemični sifilis koji je u Sarajevu otkriven 1884. godine. Javljao se pretežno na usnim dijelovima i prenosio se nasljedno, ali i zajedničkom upotrebom posuđa za jelo i piće, te pribora za pušenje.

No, leglo prostitucije nalazilo se u Hisetima, a kako je bilo prometno i u blizini Stare fabrike duhana, općinski zastupnik Vejsil efendija Svrzo tražio je na sjednici od 2. januara 1885. da se odatle uklone bordeli. Prisutni vladin povjerenik Hörmann (Herman) složio se sa zahtjevom i obećao da će ga provesti čim nađe prikladno novo mjesto”, priča naš sagovornik.

Javne kuće prenesene su docnije u zasebnu ulicu s lijeve strane Miljacke (današnje ulica Nova i Podtekija), a tada je i odbijena žalba Nikole Boškovića i Stefana Sterle na odluku Zemaljske vlade da se isprazni njihov bordel (bludilište) u ulici Tabaci 10, a nekom Aleksandru Popoviću data je dozvola za obavljanje krčmarskog obrta i bludilište u ul. Vrbanja 20

Poslije proučavanja bečkog profesora Naumanna, koja je od 1890. godine vršio na terenu, vlada je poduzimala više mjera za suzbijanje ove bolesti.

I ranije je doduše bilo naređeno da se bolesni od sifilisa primaju u svim ambulantama i bolnicama na besplatno liječenje.

“Poslije 1905. godine u zaraženim krajevima povedena je opsežna ljekarska akcija kojom je trebalo da se pronađu svi nosioci ove zaraze i podvrgnu sistematskom liječenju. To je zaista i provedeno u gradu Sarajevu, gdje je ostalo vrlo malo sifilitičnih bolesnika.

Sifilis se širio prije svega javnom i tajnom prostitucijom koja se u Sarajevu veoma razvila nakon okupacije i pored toga što je od početka bila stavljena pod strogi sanitarno-policijski nadzor (evidencija bludnica i obavezni ljekarski pregled dva puta nedjeljno).

U posljednjim godinama austrougarske uprave prostitucija se umnožila u toj mjeri da je predstavljala veliku opasnost po zdravlje sarajevskog stanovništva”, objašnjava Jerlagić.

Tako je sifilisom zaraženih javnih prostitutki bilo u Sarajevu:

Od ukupno 228 u 1908. godini – 33 ili 14,5 posto od ukupnog broja

Od ukupno 263 u 1909. godini – 44 ili 16,6 posto od ukupnog broja

Od ukupno 282 u 1910. godini – 67 ili 23,7 posto od ukupnog broja.

Među tajnim bludnicama pronađeno je zaraženih sifilisom:

Godine 1908. – dvije,

Godine 1909. – četiri,

Godine 1910. – sedam.

Radi suzbijanja tajne prostitucije 1911. godine je policijski zabranjena ženska posluga po krčmama i gostionicama, jer je širenje prostitucije imalo za posljedicu da su među omladinom u Sarajevu bile u ovo vrijeme proširene i druge venerične bolesti.

Tada nastaje i izraz asfaltína, (žarg. i vulg. – ulična prostitutka).

“I nakon odlaska austrougarske cvjetala je prostitucija pa su tako za vrijeme kraljevine Jugoslavije bile aktivne javne kuće u Tereziji i Novoj ulici, koje su nosile znakovite nazive Crveni fenjer, Bijeli fenjer, Plavi fenjer i slično, a reklamirale su se kao krčme ili kafane u lokalnim dnevnim novinama.

Nakon 1945. godine je prostitucija stavljena van zakona i slučajevi su bili rijetki”, zaključuje historičar i arhivist Jerlagić, i vjeruje da je starijim Sarajlijama zasigurno iz „crne hronike“ šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u sjećanju ostala kafana, odnosno motel Drina na samoj Baščaršiji, ali i neki gradski hoteli.

Iako je danas termin koji bi trebalo koristiti “seksualna radnica” i “prodavateljica seksualnih usluga” za prostitutku i “seksualni rad” za prostituciju, u tekstu smo svjesno koristili termin “prostitutka” (javna bludnica i dr.) i “prostitucija” zbog historijskoga konteksta i naziva kakav se u određeno vrijeme koristio i bio uvriježen.

Vaš komentar

ZIPA OVO

Za Georgea Floyda!

Troje umjetnika oslikalo je mural na zidu u blizini raskrsnice 38. istočne ulice i avenije …