Friday , May 29 2020
Home | Vijesti / News | Bosnian Canadian Community | Kako je Bosanac iz Toronta putovanjem u Yukon i na Aljasku ostvario svoj dječački san
FOTO: Mustafa Kustrić

Kako je Bosanac iz Toronta putovanjem u Yukon i na Aljasku ostvario svoj dječački san

Pamtim da nastavnik geografije i istorije (isti nastavnik) jedno predavanje posveti Sjevernoj Americi i posebnu priču svede na tri teorije – Indijanci, sedam velikih jezera i zlatna groznica.

Piše: Mustafa Kustrić

Ova novinska priča neka počne prisjećanjem na jednog bosanskohercegovčkog pjesnika, glumca i režisera – “Nema u mojem kosmosu ‘konačnih odluka’, ali svijetom treba iskoračati svoj broj koraka”. U one korake u pustinji uračunat će se i propadanje čitavom nogom u smetove. Sve ulazi u korake. Neću ja birati šta će biti na putu, pa i ovaj zapis ide u tom pravcu.

Mrakovic-Meat-Toronto

Pjesnik je namjerno izbjegao da priča o motivima i željama tog putovanja, jer inače zašto bi i bili sami “čuđenje svijeta”?

Nisam pjesnik, ali volim poeziju i njenu dubinu, kao što volim putovati i ostvarivati rane želje iz mladosti.

Ovo razmišljanje je prisutno iz ranih dana, tj. od vremena kada završavam osnovnu školu u Fojnici kod Gacka. Pamtim da nastavnik geografije i istorije (isti nastavnik) jedno predavanje posveti Sjevernoj Americi i posebnu priču svede na tri teorije – Indijanci, sedam velikih jezera i otkrivanje zlata u kasnom 18. stoljeću. Godine odoše brzo, a moj život čini mi se također, ali ostaše sjećanja na tri predavanja moga nastavnika.

Sudbina me poslije nekoliko desetljeća dovede u krajeve Sjeverne Amerike i ja shvatih da mogu istražiti i saznati nešto više od priče moga pedagoga.

Prva natuknica od sedam velikih jezera je i jezero Ontario, na kojem i sam imam kuću, a samo nekoliko stotina metara od njegove obale. Sjećam se da sam nekada čitao i romane o komandantu Marku i Vukovima sa Ontaria. Često večeri provodim na obali jezera i razmišljam da li bih bio i sam slavan kao komandant Mark? Ova imaginacija se ipak svodi samo na gledanje valova i ribarenja, ali ostade i dalje u mojoj podsvijesti komandant Mark i to me uvijek vrati na te godine moga djetinjstva i ljepotu življenja kasne polovine prošlog stoljeća.

image
Mustafa Kustrić, Put u Aljasku i Yukon/ Privatni album

Vrijeme učini, a i želja, da podsjetim i na preostala dva faktora iz ove priče s početka zapisa.

Dobro planirano putovanje od 12.000 km – kako zrakom, tako i kopnom – zahtijevalo je dobro istraživanje, jer predjeli koje idem podsjetiti nisu doživjeli veliku promjenu posljednjih 150 godina.

Sjedam na avion West jet iz Toronta do Calgaryja i let biva ugodan s trajanjem nešto više od četiri sata. Nakon nekoliko sati čekanja, sjedam na drugi avion prema Yukonu, tj. njegovom glavnom gradu Whitehorsu (Bijeli konj). Putovanje traje nešto manje od pet sati s povremenim turbulencijama, jer avion ide prema sjeveru, odnosno Arktiku, gdje zrak i vjetrovi određuju mirno plovljenje aviona.

Iskusni kapetan aviona prizemljuje letjelicu sigurno i počinje iskrcavanje. Na aerodromu me čeka rent-a-car vozilo kao jedini moj saputnik sljedećih 9.000 km. Ford Explorer s velikom snagom motora i širokim gumama ulijeva mi povjerenje u sigurno i daleko putovanje.

Vrijedi zabilježiti da grad ima oko 25.100 stanovnika i da se u njemu govori više od 15 jezika (što nije tako previše u odnosu na grad u kojem živim i gdje se priča i govori na više od 165 jezika).

Grad ekonomski opstaje od prodaje električne energije i mjesto je administrativno za ovu pokrajinu, a to finansira država Kanada iz federalnog budžeta. Sam Yukon po površini je veći nego, recimo, Španija s više od 460.000 hiljada km2.

U Whitehorsu ostajem dvije noći da bi se obezbijedio s neophodnim namirnicama i prikupio nešto energije za daljnje putovanje. Spavanje u hotelu bez svjetskog imena, ali zato ugodno, čisto i mirno bez buke.

Treći dan me budi jutarnje sunce i poslije doručka krećem na put. Putovanje se nastavlja prema sjeveru s planom da poslije 300 km pronađem mjesto kampovanja. Izbor nije lagan, jer ovaj dio Yukona ima i drugo ime, tj. Medvjeđa zemlja. Kampovi su opremljeni svim neophodnim elementima od vode, drva za loženje, kao i sanitarnim prostorijama. Ograđeni su žicom kroz koju protiče niski napon struje, a to sve zbog medvjeda i drugih životinja (vukova). Kampovanje ovdje je sigurno i poslije dugog putovanja, gdje usput ulovite ribu za ručak ili večeru uz vatru, zaista osjećate da je vrijedilo svega. Vožnja, razgledanje i odmor poslije pet noći me dovodi do zlatnog grada, koji je i moj cilj. Grad je Dawson City. Na kraju 19. stoljeća njegovi stanovnici su bili Indijanci. Otkrivanje zlata 1896. i groznica koja je zahvatila ovo područje dovodi mnoge avanturiste željne brzog bogaćenja kroz pronalazak zlata. Grad je zaštićen kanadskim zakonima i zato je gradnja zabranjena, a njegova autentičnost je ista kao prije 100 godina. Danas u njemu živi oko 1.400 stanovnika. Moj prvi susret s gradom je više nego iznenađujući zbog prašnjavih ulica, salona za ručanje i svega ostalog što je indentično kao u western filmovima. Sjedim u jednom od salona na terasi, pijem moju limunadu i promatram ljude koji prolaze. Duga kosa, brade, kaubojske čizme i košulje, kao voštane figure s kraja prošlog stoljeća. Primjećuju da nisam jedan od njih i svi me ljubazno pozdravljaju bilo da nakrive šešire ili dignu ruku u znak pozdrava.

Stanovnici žive od kopanja zlata, a u krajevima grada se i danas proizvodi najviše ovog dragocjenog metala na svijetu.

Primjećujem da velike moderne mašine ruše cijela brda i na trenutak se vratite na kraj 18. stoljeća. Naravno, kako bih saznao nešto više o gradu, odlazim u turističku agenciju (usput, ovdje se prodaje od piva do drugih proizvoda). Provesti vrijeme u gradu dobro, savjetuju mi oni, znači posjetiti rijeku Yukon i okušati sreću u pronalasku zlata. Naravno, ideju prihvatam i kupujem pribor za ispiranje zlata. Pronalazim zlato i drugi pored mene ispiru, ali u vidu zarade. Pričaju da se dnevno može naći zlata vrijednog 100 $, a ako vam se sreća nasmiješi, pronađete i veće komade vrijedne nekoliko hiljada (nerijetko se to i dešava, ljudi koji imaju vremena to i rade).

image
Mustafa u potrazi za zlatom/ Privatni album 

Moja namjera nije bilo ispiranje zlata, nego ispunjenje želja iz rane mladosti. Otvorih kamp na drugoj strani rijeke grada i ostadoh dvije noći (prelazak autom je brodom).

Treći dan obnovih zalihe vode i krenuh prema Arktiku, na put dug oko 5.000 km.

Poslije dva dana putovanja i dva kampiranja (u međuvremenu ne susretoh nikoga osim crnih ptica i nekoliko crnih medvjeda). Kod trećeg kampiranja sretoh dvoje mladih ljudi koji odrediše kampovanje gdje i moja malenkost. S obzirom na to da dolaze sa sjevera, saznadoh da su i sami pokušali ići do krajnjeg sjevera Yukona i saznadoše da sada nije vrijeme posjete tim područjima te su odlučili vratiti se prema jugu u pravcu Aljaske. Savjetovaše mi da ništa posebno na tom putu neću doživjeti i da će biti zabavnije krenuti prema Aljasci.

Rekoh da ću razmisliti o toj ideji i bolje neka prespava, kako su me učili u Dobropolju moji stari – “Jutro je pametnije od večeri”.

image
Put na Aljasku i Yukon/ Privatni album

Provedoh noć koja bijaše hladna i s polusnom čekah da svane što prije jer hladnoća postade zaista nepodnošljiva.

Jutro konačno osvanu tmurno, maglovito i zaključih šta li će biti na sjeveru, dalje od 3.000 km?

Skuhah kafu i uz obilno ispijanje limunade odlučih se na put prema jugu. Moji mladi prijatelji (mislim da su iz Holandije), ostadoše još spavati, a ja svojim Fordom krenuh prema Aljasci.

Nakon putovanja, dva kampiranja te zaustavljanja uz rijeke i jezera, lovljenja ribe, stigoh do najvišeg autoputa na svijetu. Prethodno sam istražio i saznao nešto o ovom čudnom autoputu, ali ono sa čime ću se susresti nije bilo ni približno istini.

Vožnja autoputem prema Aljasci od nekoliko sati – za mene cijelu vječnost – dozvoljavala mi je taman toliko hrabrosti da gledam ispred sebe, a pogledi desno i lijevo prosto su ledili krv u žilama.

image
Dolazak u Aljasku/ Privatni album

U čudnom psihičkom stanju stigoh na američku granicu, Aljasku. Čekam carinika da se približi i to čekanje se dobro “otegnu”. Meni dobro dođe da povratim boju u lice i da se uvjerim da sam taj pakao od autoputa ostavio iza sebe. Konačno se pojavi čuvar granice i s osmijehom me priupita: “Kakvo je bilo putovanje” (Možda je ova ljubazna žena primijetila moj izraz lica?)? Nije bilo nikakvih pitanja, udaren je pečat u pasoš i upućena želja za ugodnim boravkom u njenoj zemlji (ovo inače nije uobičajeno ponašanje američkih čuvara granice jer isti vas znaju pitati dosta toga, a sretni ste ako vam i dozvole nastavak putovanja).

Aljaska s nepreglednim jezerima i rijekama, crnogoričnim planinama daje vam dojam da ste sve ovo već vidjeli na putovanju Yukonom. Zadržavanje i kampiranje sljedeća dva dana ostala su u sjećanju po ljubaznosti ljudi i odjeći koja se nosila prije stotinu godina. Zaključujem da ovi ljudi i dalje žive u nekom prošlom vremenu, a da i ne znaju za drugo vrijeme. Ostalo mi je u sjećanju da ne vole pričati o politici i da je za njih to nešto što ne shvataju. Ostavljam njima njihovo razmišljanje, a ja krećem prema Kanadi, ali drugim putevima.

Na tom putovanju prolazim kroz indijanska sela i zaustavljam se da se odmorim u jednoj od rijetkih kafana. Pićem i tradicionalnim indijanskim jelom me poslužuje već pijan čovjek (a podne još nije stiglo). Izborano i umorno lice me rastuži toliko da izgubih želju da nastavim jesti. Platih i krenuh prema zapadu.

Na tom putovanju nailazim na indijanska groblja. Prisjetih se davno gledanih filmova iz ’70-ih godina prošlog stoljeća i ovo je na neki način kopija, odnosno original. Groblja nisu ograđena, puno je cvijeća i smještena su na brežuljcima. Osjetih lagani vjetar, a ustvari nisam siguran čujem li i neke glasove koji pjevaju. Tišina i mir koji me okružiše, dok s respektom gledam grobove, sjetih se da za umrle znaju reći “otišao na bolji svijet”.

Tiho napuštam ovo čudnu scenu i mir koji osjetih zadrža se u meni cijeli dan, do pronalaska sljedećeg kampa.

image
Indijanska groblja/ Privatni album

Napuštam američku zemlju i vozim se u pravcu Kanade. Oko 35 km putujem, a ne susrećem granicu i pomalo nesigurno se vozim, razmišljajući da sam možda krenuo u nekom drugom smjeru?

Konačno negdje daleko ugledah neko zdanje i prepoznah da bi to mogla biti Kanada.

Ljubazni policajac mi zaželi dobrodošlicu kući, ali ne zaboravi postaviti mi mnoga pitanja dok okreće listove pasoša i gleda štambilje mnogih zemalja (sumnjam da je za mnoge čuo).

Poželi mi sretan put i priupita da li imam nešto da ga pitam. Naravno da sam ga upitao: “Kako je kanadska granica udaljena 35 km od američke”?

Dobih odgovor da još nije riješeno kome pripada ovih 35 km i da je tako već više desetljeća.

Sjetih se da i moja zemlja Bosna i Hercegovina nije još riješila granice sa susjedima i nadam se da neće proći taj period koji je prisutan u ovim dijelovima svijeta.

Vožnja i još jedno kampiranje prije Whitehorsa prođe brzo i moje putovanje završi s uvjerenjem da sam ispunio svoj dječački san. Sada se osjećam sretnijim i spoznah da je život lijep, pa makar ga živjeli sa četiri noge. (Jesenjin – Majkovski pismo)

Ovdje se topilo zlato početkom 20. stoljeća/ Privatni album

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Sevdalinka “Zvijezda tjera mjeseca” “tjera” koronavirus iz Kanade/ VIDEO

Sve prođe, pa i ova pandemija mora, poručili su iz “izolacije” dobro raspoloženi i raspjevani …