Tuesday , June 2 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Kruške i jabuke zajedno u autobusu: Dvije škole pod jednim krovom, najveća rasistička svinjarija nakon ratnih logora
FOTO: Ilustravija

Kruške i jabuke zajedno u autobusu: Dvije škole pod jednim krovom, najveća rasistička svinjarija nakon ratnih logora

Stranci ovom zemljom mešetare u namjeri da naruše i po svojoj mjeri kroje međuljudske odnose. Evo storije u kojoj im to, srećom, nije uspjelo.

Autor: Ozren Kebo

“Ne možete miješati kruške i jabuke. Jabuke s jabukama, a kruške s kruškama.” Autorica ove misli je Greta Kuna, birvaktilna ministrica obrazovanja u Vladi Srednjobosanskog kantona. Govorimo o stožernoj izjavi svih naših podjela. Zagovornici ovakve forme postojanja tvrde da ni za živu glavu ne možemo i ne smijemo živjeti jedni s drugima, samo “jedni pored drugih”. Kako to izgleda u praksi, savršeno ilustrira priča stara više od deset godina.

HARI MATA HARI & VALENTINO – live in concert - TORONTO | MAY 15, 2020

U jednom malom, zapuštenom gradu razorenom ratom godinama je funkcionirala ta čuvena zgrada zvana Dvije škole pod jednim krovom. Učenici kruške išli su na nastavu prije, a jabuke poslijepodne. Nasred dvorišta stršio je veliki religijski simbol krušaka. Na zidu svake učionice zakucano isto obilježje, samo bitno manjih dimenzija. Kruške su imale grijanje, koje se gasilo tačno u 14 sati, kada su u školu dolazile jabuke. Između ovih voćki komunikacija je bila rijetka, i uglavnom se svodila na provokacije, svađe i tuče. Kruške i jabuke od malih su nogu sistematski programirane da se ne miješaju, ni u školi ni u ostatku života.

Jednog dana u gradić dođe sumnjiva nevladina organizacija, simbol svakog zamislivog zla u Bosni i Hercegovini, i organizira ljetovanje za đake. Roditelji siromašni, mnogi bez posla, a i oni što rade ne znaju hoće li i kada dobiti platu, pa se niko nije htio odreći mogućnosti da mu pačurlija vidi i okusi malo Jadrana. Jedini problem predstavljalo je to što putovanje nije bilo organizirano na principu jedna ekskurzija u dva autobusa, nego su i kruške i jabuke morale u isto prometalo. Ali što je džaba, nikom nije mrsko, te učenici oprezno uđoše u to nakaradno čudo od mješovitog autobusa.

Ljetovanje je trajalo sedam dana. Kad je ekskurzija krenula s derutne stanice, sve je bilo normalno i kako treba. Kruške su sjedile na lijevoj strani, jabuke na desnoj. I prvih 15 minuta nisu komunicirale međusobno. Nego svako isključivo sa svojima: kruške s kruškama, jabuke s jabukama. Ali atmosfera se ote kontroli i polako, korak po korak, poče da se razgaljuje, pa je nakon sahatak autobus provrio od cike, smijeha, pričanja, pjesme. Više se – zamislite tog užasa – uopće nije znalo ko je kruška a ko jabuka. Djeca su se družila kao da rata, logora, progona i ubijanja nije bilo. Kako su sati i dani odmicali, morbidna simbioza različitih voćki je jačala. Svaku noć zaglavljivalo se u drugoj sobi, hotel se orio sad od kruškanskih, sad od jabukanskih pjesama, a razuzdana omladina pravila je prave klizeće ideološke startove, ubacujući u proskribirani repertoar i pjesme grožđa, karpuze, šljive, munike… Bljesnula je i pokoja simpatija i sam dragi Bog zna šta se dešavalo u sitnim noćnim satima, kad i portire u holu prevari ptica zvana sova: hormoni briju, a omladina ko omladina, voli rušiti tabue i prkositi zabranama.

Tjedan dana proletio je kao u snu. Sad se autobus vraća u podijeljeni gradić. Atmosfera je dijametralna u odnosu na onu od prije sedam dana – krenula je pjesma, ali se vidjelo da je nategnuta, da nema onog prvobitnog poleta. Pa je brzo sve utihnulo. Sat vremena prije ulaska u grad, prvo ispotiha, a onda sve glasnije, kruške i jabuke počeše da plaču. Na kraju se prevozno sredstvo pretvorilo u ridajući autobus. Suza suzu goni. Voćke su znale da je to kraj priče i da se ova fruktoidna bajka neće ponoviti. Svi su plakali, uključujući i pedagoški kadar, koji je vodio nastranu ekspediciju.

Kad je autobus stigao tamo odakle su krenuli, uslijedio je dirljiv rastanak: grljenje, poljupci, suze… Sljedećeg dana nastavio se stari život: kruške s kruškama, jabuke s jabukama. Kao da nikakve ekskurzije i miješanja nije bilo. Isti onaj stari, distancirani odnos, zasnovan na striktnim podjelama i razlikama među voćem. Prljava namjera nevladine organizacije, koja je još jednom uspjela da otme lovu na tuđoj nesreći, zasluženo je propala. Neće nama stranci određivati kako da živimo, s kim da se družimo i šta da radimo.

Pa jel’.

By Analiziraj.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

Kažu, Bekim ne zaslužuje državne počasti? Prije će biti da država ne zaslužuje njega

Da Milorad Dodik nesretno ugazi na grablje skrivene u visokoj travi, pa da alatka poskoči i strefi …