Tuesday , April 20 2021
Home | Magazin | Aktuelnosti | Majstore, otišao si prerano
FOTO: Sead Gološ

Majstore, otišao si prerano

Sejo je bio svjetlo. Da, postoje ti lumen-ljudi, koji zrače i sjaj oko sebe imaju, ljudi svjetla, “dobri”, kako ih je naš stari narod znao zvati.

Tama i tuga nad nama se nadvila u ovom vakuumu od vremena. Ovakve vijesti o odlasku najboljih među nama, a koje razum neće da prihvati, zakucaju nas u ovu distopijsku stvarnost gdje život je postao rulet, u kome ne znaš ko je sljedeći. Imam ljudsku potrebu da se u ime arhitekata, kao arhitekta, oprostim od jednog od najboljih arhitekata koje je ova zemlja imala, od prijatelja, kolege, ali prije svega dobrog čovjeka, našeg Seje Gološa.

Hrabri vitez profesije

SARAJEVO GRILL TORONTO

Kada sam pisao članak o velikanu naše arhitekture Ivanu Štrausu, to je bio hommage na jednu sklopljenu životnu priču, gdje se jasno čitao životni put, od početka – do logičnog kraja, jer pokojni akademik je poživio u toj poziciji. Sejo je otišao na početku drugog poluvremena svog života. Izbacila ga je ova opaka bolest i navukla tamu u naša srca. Kada sunce zađe i zapadne, nestaje svjetla i dođe tmina noći. Sejo je bio svjetlo. Da, postoje ti lumen-ljudi, koji zrače i sjaj oko sebe imaju, ljudi svjetla, “dobri”, kako ih je naš stari narod znao zvati. Sejo je uvijek nosio onaj šeretski sarajevsko-gorički osmijeh. Osmijeh koji je sve razoružavao. Ne pamtimo ga, ne znam da ga je neko vidio, mrzovoljnog ili nevoljnog. Evo ove slike koje kruže, sada nakon ove tužne vijesti, po portalima, to su slike nasmijana i vedrinom obasjana lica, svijetle aure. Zato je i bio istinski “medij”, jer nakon susreta sa njim odlazio si pozitivniji ili pozitivnija, nahranjen dobrim vibracijama i vjerom u bolje.

Sejo je jedinstvena pojava u modernijoj istoriji bosanskohercegovačke arhitekture, jer malo ko je, za nažalost kratka života napravio takav impozantan graditeljski opus, koji po obimu, ali važnije po kvalitetu, ima malo koji arhitekta moderne Bosne. Objekti nastali u ovoj postdejtonskoj Bosni njegov su jasan autorski potpis. To su ujedno svjedočanstva ovog vremena, a to arhitektura i jeste, okamenjeni svjedok, nijemi svjedok koji sve kaže onom koji zna gledati. Ovi prostori su se kroz turbulentni rat, koji ga je unazadio i vratio u njegove atavizme, dok je okolo buknula i plamtjela informatička revolucija, našli u novoj paradigmi, u novom odnosu. Iz nekad kolektivnog načina razmišljanja i upravljanja prostorom, upali smo kroz vremensku crvotočinu (to je ono kada uđeš u jednoj dimenziji, a nađeš se po izlasku u nekoj drugoj), ušli u rigidni i hibridni neoliberalni odnos do prostora. Pišem o ovome, jer Sejo je bio taj koji je kao ledolomac krčio smrznute i neljudske odnose u kapitalu, jer do tada arhitekta je bio društveno koristan, a onda naglo postao roba. To je segment naše istorije o kojoj se malo govori i piše, ali ja ovdje moram da zahvalim upravo Seji Gološu, hrabrom vitezu ove profesije, jer je dignitet poziva arhitekte kao persone odbranio i podigao na nivo da je sa pravom bio svjetionik, koji je ukazivao put mladim arhitektima. Da, ovaj nagli odlazak ukazuje koliko je Sejo svojom pojavom, jer biti arhitekta ne znači biti samozatajan, bio javna ličnost, arhitekta koji pravi za ljude i dijeli to sa ljudima.

Sejo je taj novi tip gradski priznatog arhitekte, jer u doba njegovog oca, rahmetli Mirze Gološa, profesora i uglednog arhitekte, tadašnje njegove kolege bili su elita koja se esnafski poznavala, a ujedno bili dio tima ili firme, recimo tadašnjih projektantskih firmi poput Doma ili Arhitekta. Danas si ti firma i sve je na tebi, a kada si roba, oko tebe su najveći trgovci. Zato znam šta je Sejo ostvario za buduća pokoljenja. Bio je pionir tog novog odnosa do arhitekte, u ovom nemilosrdnom neoliberalnom poimanju svijeta, gdje sve se pokušava spustiti na nivo robe sa kojom se trguje, tako da onaj koji ima pare ima zadnju riječ.

Kada te u tvom gradu taksista prepozna kao arhitektu – onda si se ovjerio u ovoj zahtjevnoj sredini, rekao je jedan moj prijatelj. Ne znam ko u ovom gradu Seju nije znao. Sejo je svojim šarmom osvojio sve, od klijenata, izvođača do korisnika, konobara u kafanama. Živio je javno sa svojom familijom. Milina ga je bila sresti, u poznatim gradskim restoranima, kako uživa u okruženju svoje porodice i vremenu koje dijeli sa njima. Njima je sada sigurno najteže. Danas sam negdje u nekom razgovoru ovaj njegov rani odlazak poredio sa Kennedyjevom tragedijom. Sejo jeste stilom svog života, pojavom, ekspozicijom bio princ pozitive. Nije čudo što je bio potajni idol mladima i njihov profesor. Mislim da su upravo ostvareni autori, kao i ljudi, a Sejo to jeste u punini te riječi bio, dužni da budu profesori. Zato ne samo da je prekinut u naponu svog života, na početku zrelih i plodnih godina, kad mu se otvarala međunarodna karijera, jer Sejo je ne samo regionalno nego i šire priznat kao arhitekta, nego mi je žao što je taj bogati put prekinut, koji bi da je pravde bilo, to zasluženo bogato iskustvo, koje jeste istinsko znanje, na kraju dijelio sa mladima. Takvi imaju što reći.

Znam, jer dijelio sam tu muku sa njim šta znači nešto izgraditi i napraviti u ovom šizofrenom vremenu. Jedno je idejni, jedno je izvedbeni, a posebnost našeg posla je nešto izvesti i ostvariti u ovim okolnostima, a da je to svjetsko. Upravo tako, mladi arhitekto, poruka za tebe, uči se na primjeru rahmetli Gološa. Sejo je odavde, iz svog Sarajeva i svoje Bosne, osvajao svijet i donosio savremene principe među nas. Zato danas zovu iz cijele regije, svijeta, jer simbol uspješnosti, a Sejo je to bio, jer je bio mlad, priznat, potvrđen, porodičan i ostvaren, otišao je i, nažalost, nenadano u tom svom usponu, prekinut.

Zato jeste ovo tragedija. Znamo mi, arhitekti, šta znači kada se nešto ne izvede do kraja. Šta bi nam još priredio, u tom za arhitektu najvažnijem periodu, u zrelim godinama? Šta se još moglo i trebalo ostvariti, koje je samo njegova jaka i ubjedljiva osobenost mogla dovesti do ukazanja. Objekti Seje Gološa upravo isijavaju tu njegovu personalnu snagu, da istraje u poruci. Veliki filozof dvadesetog stoljeća L. Wittgenstein, koji je obožavao arhitekturu i bio prijatelj Adolfa Losa, pa se čak usudio i svojoj sestri isprojektovati kuću u tada modernom arhitektonskom izrazu, znao je za arhitekte reći: “Ostvariti se i postati arhitekta je zahtjevnije nego biti filozof, jer arhitekta si kada se ostvariš, kad uspostaviš svoju gestu i osoben izraz, kad tvoj rad bude iskaz jednog svjetonazora, koji postaje tvoj lični manir, po kojem te drugi lako prepoznaju.” Sejo je, za kratka svog života, uspio da izgradi svoj, jasno čitljiv i prepoznatljiv manir.

Svi mi u svom stvaranju ne možemo pobjeći od sebe i svog karaktera. Neki arhitekti su arogantni, neki dopadljivi, neki jasni i određeni. Arhitektura Seje Gološa govori o njegovom kozmopolitizmu, svjetskoj širini i komunikaciji. Njegovi objekti su nam uvijek donosili zračak svježine i ostvarenog sna. Znajući njega i stil njegova života, mnogi su mislili da je to jednostavno. Ko god je komunicirao sa Sejom, znao je da njegova inteligencija hvata misao u letu i da on svaki problem nadleti. Bio je ko leptir, jer nije se dao uvući u turobne i nerješive probleme. Znamo odlično svi mi, koji tu borbu dijelimo, šta znači nagovoriti, ubijediti investitora da primijeni i materijalizuje ono što je Seji uspijevalo. Ko radi, zna cijenu toga. Koliko zdravlja i života za to treba dati. Zato me iritirala konstatacija da je Seji lako, jer vladalo je lakonsko mišljenje da on samo kaže, a investitor mu želju ispuni. Nije tako nikad bilo, jer znam to, ponavljam, taj hljeb jedem. To su pravi performansi, kada treba ubijediti proračunatog klijenta u svoje viđenje, a ugoditi podsvijesti onog koji investira. Istorija umjetnosti je istorija narudžbi, rekao je Brega. Ko plaća, uvijek se pitao. To su svakodnevne borbe i odbrane ravne doktorskim disertacijama. To je arhitektura mogućeg.

Sejina poruka

Od takvog limita, Sejo Gološ je pravio nemoguće. To je tajna njegovog šarma. Uvijek je stajao na braniku digniteta profesije. Upravo tim svojim stavom borio se i bio lučonoša bolje budućnosti za ovu profesiju. Otišao je kada je najviše trebao, kad smo na inicijativu ministra Kapidžića grupno spremali novi zakon o prostornom uređenju i spremali se za veliko pospremanje nabolje u razmišljanju o prostoru. Bez Seje to će nam biti teže, ali upravo zbog njega, trebamo to primiti kao amanet i ostvariti. Sejo je nezaobilazan i u budućnosti ovog grada, jer postavio nam je reperne objekte, koji će se tek u vremenu koje dolazi pokazati u jasnoj poruci koju su nosili i koju nam je Sejo ostavio. Grad jeste jedna pozornica, zato jeste tuga kada ode neko ko čini taj grad gradom. Ponavljam, Sejo je u svojim manirima života, a on ga je na taj način iskreno slavio, bio figura u životu grada.

Svi smo izgubili, a svi znamo ko najviše i kome će ovo najteže pasti.
Ovakva gromada kada ode, pola brda nestane i promijeni se krajolik. Nije Sarajevo isto sa Sejom i bez njega, ali dužnost nas koji ostajemo, dok mu se ne pridružimo je da ostvarimo njegove humane vizije i kroz nagradu za mlade arhitekte održimo to sjećanje.
Majstore, otišao si prerano…

By Oslobodjenje

Vaš komentar

ZIPA OVO

Goran Milić o opsadi Sarajeva/ VIDEO

Novinar, poliglot, putnik, dokumentarist i svjedok velikih svjetskih događaja i promjena Goran Milić u velikom nedjeljnom životnom …