Friday , July 23 2021
Home | Pozitiva | Kolumne | Moja priča: Od Sarajeva do Melbournea – Godine u tuđini uz “našu” pjesmu
Sarajevo
FOTO: Sarajevo

Moja priča: Od Sarajeva do Melbournea – Godine u tuđini uz “našu” pjesmu

Kad smo surovih dana kasnog proljeća ‘92. sa dvoje dječice i dvije plastične vrećice istrčali iz stana u Kozarcu, ne znajući da ga zauvijek napuštamo, ona je ponijela i “našu” pjesmu.

Napisa Ivo Andrić, parafraziram, da je pjesma najljepši način zaborava, jer se u pjesmi čovjek sjeća samo onog što voli.

Ne provjeravam ovu znamenitu tvrdnju znamenitog pisca, ali je dugo pamtim i jutros se prisjetih nje kad me nekoliko stihova zaista vrati u beskrajno sretne dane.


A bilo je, kako se sjećam, ovako…

Oko podneva jednog jesenjeg, teškom kišom zamračenog sarajevskog dana, godine 1973., žestoko se naljutismo jedno na drugo pa se posvađani i raziđosmo.

Ležim ispružen na krevetu u sobi 352 Studentskog doma u Nedžarićima.

Prozore napada kiša, a mene napada i bijes i zaljubljenost “do ušiju” te se čas bacim na krevet, čas ustanem, pa onda odem do prozora kao da ću da skočim u ono što ne znam je li kiša ili već spušteni olovni oblak navaljuje na prozor.

Pred oči mi samo dolaze slike naših susreta prethodnih dana – kupovali kruške i bježali od djece što su znatiželjno pratila naše zagrljaje, trčali ulicama prema Baščaršiji, birali ćevape između Ferhatovića i Ejuba Mrkve…

Onda me odjednom opsjednu potreba da nešto napišem, neki osjećaj kao duševni prasak, kao krik. Sjedoh i ispisah u hipu nekoliko stihova koji su zapravo bili svježe, životopisne sličice tih naših skorih dešavanja.

Kako naše ljutnje nikad nisu dugo trajale, ona onaj moj papirić sa stihovima dobije već istog dana, u kasno popodne. Dugo smo te stihove pamtili, jer su odražavali doista vjerno naših nekoliko dana života, a ona je listić pomno čuvala.

Da li su nam taj famozni listić, tih nekoliko stihova ispisanih na njemu bili sudbonosni, ko bi to znao, no mi već narednog ljeta, u sred studija prava stanemo pred matičara, pravog zaista i postanemo supružnici, ono studentski. Ona nepunih 19, ja nepunu 21. Ta naša životna odluka donešena pred zvorničkim hotelom “Drina” u samo par minuta, odjeknula je kao bomba i roditeljima i zajedničkoj “raji”, posebno na našem Pravu. Zagledaše nas dugo kao veliko čudo, da li za primjer ludosti ili hrabrosti, kako ko, ali to dvoje najčešće i ide zajedno.

Za nas više nije bilo mjesta u studentskom domu pa smo iznajmili sobicu iznad Skenderije, u Soukbunaru.

Sobičak bijaše malen, ali stara bosanska kuća bijaše na brdu pa pogled s našeg prozora pukao nad Sarajevom. Uz to, kao prednost, na zidu s vanjske strane je bio ogroman klin i o njemu je visio naš prvi “frižider” – velika plastična kesa u koju smo stavljali svježe namirnice.

To bijaše zapravo smještaj predviđen za samce, ali mi, zbog blizine fakultetu, ubijedismo gazdu, inače strogog i striktnog Krajišnika iz Cazina, da nam uz malo veću cijenu izda sobicu.

Sjećam se, krevet bijaše prilično komotan, ali zato svojom širinom sužavaše ionako malu sobu pa bismo prilikom mimoilaženja najčešće padali na krevet i nenamjerno, a i namjerno.

Imasmo i dvije docimerke u svijetlo-tamnoj kombinaciji, dvije studentice Banjalučanke – Nidžaru sa arhitekture, posve plavušu i Dragicu sa hemije, posve crnku.

Prvu zajedničku sarajevsku zimu nekako smo prebrodili grijući se uz malu pećnicu i dnevni naramak strogo izbrojanih drva pa su preko dana tople čitaone na Pravu, u Vijećnici ili Slogi bile prava blagodet.

Na malom stolu stisnutom u uglu sobe zauzimao je dominantno mjesto rešo sa jednom ringlom. Na ovoj nezaboravnoj napravi kuhalo se od kafe i čajeva, do paradajz čorbi sa jajima i makarona sa Podravka gulašom.

Kasnije je mnogo ugodniji smještaj, uz dosta duže putovanje na fakultet, bio u naselju Pejton, na Ilidži.

Jeseni 1976. ostavljamo “naše” Sarajevo. Po završenim studijama čekala nas je zvjezdana kozaračka čaršija.

Tamo nas je odvezao naš stanodavac sa Ilidže, Stanko Andrić. Iz velike želje, taj skromni, vrijedni čovjek doveze nas i naš studenski prtljag svojom legendarnom Škodom jednog toplog predvečerja u čaršiju.

Mati zadrža Andrića u gostima nekoliko dana, a čovjek se toliko oduševio gostoprimstvom, ljepotom i pitomosti “našeg malog mista”, da je počeo da mi nesvjesno ponavlja:

“E hvala ti Eso što sam te dovezao!”

Mi smo se naravno smijali ovoj njegovoj konstrukciji, a najviše se smijala moja bratična Nirmala – Maja, koja zapravo ništa nije ni razumjela, nego je, friško progovarajući, Stanka zvala “čika Spomenik”. Djetetu očigledno tako bilo jednostavnije.

Rukopis pjesme ubrzo se našao zalijepljen na onoj strani lakovane vitrine što je bila okrenuta ka prozoru i ulici.

Nešto godina kasnije, tekst se našao zalijepljen na vratima ormara spavaće sobe u našem stanu u Prijedoru.

Kad smo surovih dana kasnog proljeća ’92. sa dvoje dječice i dvije plastične vrećice istrčali iz tog stana, ne znajući da ga zauvijek napuštamo, ona je ponijela i “našu” pjesmu:

Reče: “Kockasta kiša!”
Reče: “Okrugla voda!”
A šta se zapravo zbilo,
Ljubilo se il’ snilo?
Ili je je to sve isto,
Ja sad nisam načisto!
Ma nije san, stvarno su bili:
I zrele kruške što smo jeli,
Ona djeca što smo je sreli,
Mirisi tijela,
Poljupci vreli
I obećanja i čekanja.
A sve osta,
Osta dosta, dosta…

Eto, tako je bilo. I što nam pjevaše pokojni Davorin Popović “ni slutio nikad nisam”, tako ni ja nikad i ne slutih da će naša stvarnost biti: “A sve osta, osta dosta, dosta…”, onog kobnog proljeća ’92.

Godine su od tada prolijetale u tuđini, što u Njemačkoj, još duže u Australiji, život nas nosio kao rijeka. Rijetko smo se vraćali našoj pjesmi, ali je ona uvijek bila naš vjerni pratilac.

A onda, desilo se da smo prije ove nesretne pandemije posjetili naše drago Sarajevo, naše stare puteve i mostove, Vijećnicu i naše biblioteke. Naravno, najviše uzbuđenja, zapravo čitavu eksploziju uspomena i uzavrelih osjećanja, donijela je posjeta našem Pravu.

Prvo smo dugo stajali pred poznatom, dragom građevinom, gledali po spratovima i prozorima, gledali u velika, teška vrata…

Ušli smo u tamno predvorje i, kao da ponovo čekamo na polaganje ispita, nekako oprezno i bojažljivo zakoračili ka širokom stepeništu.

Razdragani studenti promicaše veselo kraj nas gore – dole, pri tome nas znatiželjno zagledaše.

Čudan to bijaše osjećaj. Kao da su se silne godine odjednom istopile, kao da smo u nekom snu ponovo bili tamo mi, oni studenti iz sedamdeset i neke.

Tako u magnovanju dospjesmo do studentskog kafića i naravno zakoračismo unutra pa i sjedosmo. Tamo više nismo mogli sakriti razlog naše posjete. Počela su znatiželjna ispitivanja i prevrtanja po stranicama jednog davno potrošenog komada naših života po istim ovim hodnicima, klupama, prozorima.

Opet se dotakosmo one sudbonosne pjesme, obnovismo njene tanane stihove među studentima, možda više zbog nas nego zbog njih.

Kako god, to je bio doživljaj žarko željen, neponovljiv i neprocjenjiv, tipa “putovanje u prošlost”.  

Slučajno iščitah jutros ove stihove ponovo, nakon 48 godina otkako ih sročih, sjedeći za stolom u sobi moga doma, na ovom kraju svijeta, u Melbourneu i to me nadahnu da istipkam ove redove o pjesmi i njenom, našem putu.

A pjesma? Preko koliko si staza i bogaza, preko koliko mora i kroz koliko bura do sada pronešena?! 

I dok je život surov, tvrd, nepredvidiv pa nikad ne znamo šta nas još čeka, ti si pjesmo ostala ista, ona stara, kao majčino krilo – tiha, topla i meka.

Autor teksta je Esad Tadžić, rođen u Kozarcu 1953. Po završenoj gimnaziji diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1976.  Radio i živio u Prijedoru do ljeta 1992. od kada živi u Austriji, potom u Njemačkoj, a od 2001. u Australiji (Melbourne). Posljednjih deset godina piše izvještaje vezane za bosanskohercegovačku dijasporu i autobiografske priče protkane sjećanjima na zavičaj i život u u iseljeništvu.

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Aleksandar Trifunović: Srebrenica – četvrt vijeka neisplativog pomirenja

Do danas, nijedan političar, ni na srpskoj, ni na bošnjačkoj strani, nije izjavio ništa važnije …