Friday , June 5 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Mostarke: Adila
ruza na grobu
FOTO: Arhiva

Mostarke: Adila

Na rastanku Eso je rekao majci: Kad dođe sloboda, znaj, eto mene među prvi­ma …

Autor: Mahmud Konjhodžić

Njena šutljivost bila je znak da sve preživljava vrlo duboko u srcu – takva je eto Adila Fejić, majka koja je izgubila četiri sina i kćer dok su bili u cvijetu mladosti.


Kad su Mostarci bježali od bombardovanja i njena porodica je bila izbjegla u Cim, obližnje selo. Tada je Adila već znala za smrt svoje djece, ali nije smjela plakati. Jer to je bilo vrijeme kad majke nisu smjele čak ni plakati za poginulim sinom – ustaše su motri­le i na suzu majčinu ako je sin bio partizan.

Dvaput su Adilu hapsili, pitali je gdje su joj dje­ca, a ona je šutjela. A nije se znala ni potpisati na njihov zapisnik.

No, nisu samo ustaše provaljivale u njen dom, či­nili su to i četnici.

Kad su došli po njenog sina Šefku, studenta arhi­tekture, kuću su opkolili četnici i Talijani. Lukavi iz­rodi nisu smjeli lupnuti zvekirom na stara vrata, da ne bi uzbunili borca, pa da im ne pobjegne preko dvorišta i zidova ograda oko niskih kuća. Kalauzom su otključali vrata kuće i ušli tiho, kako to lopovi i čine. Na spavanju su uhvatili Šefku i odveli ga u zat­vor, pa u Dubrovačku tvrđavu Lovrijenac, pretvore­nu u zatvor, a zatim u logor u Italiju. Poslije kapitulacije fašističke Italije vratio se u Mostar i kao parti­zan poginuo negdje kod Bileće.

A najprije je bio uhapšen sin Esad, jedan od prvih uhapšenih komunista po okupaciji zemlje. Jedan iz­dajnik je upro prstom u Esu, u ratu čuvenog junaka i partizanskog kurira, i on je uhapšen. To je onaj momak, đak, koji je ljeta četrdeset prve pobjegao iz ustaškog kamiona kad su ga vodili u smrt. Svima je govorio da ih to vode nad jamu da ih pobiju, da treba da svi bježe. Ali niko nije htio. Esa je skočio i pobje­gao. Bježao je prema Neretvi nepoznatim putevima preko kamenjara i Mostarskog blata. Triput je pre­plivao Neretvu i spasio se, jedini iz tih dana kad su ustaše svuda sijale smrt.

Sinovi Ešref i Džemal otišli su u partizanske od­rede i preživjeli teške dane u petoj ofanzivi, pa se s Mostarskim bataljonom spustili u grad i našli sklo­nište u roditeljskoj kući. Na šiši je bilo uređeno dobro kamuflirano sklonište, a kako je stan bio u središtu grada, nije ga zakačila racija. Na krovu je bio prozor kroz koji se moglo napolje, pa preko avlija i bašta dalje. Ali to nije bilo potrebno. Policija nije dolazila da ih traži i oni su ubrzo otišli iz Mostara s prvim momcima, koji su po oporavku izlazili ponovo na slo­bodno područje iznad grada.

Svako Adilino dijete je majci govorilo:

„Ako zadugo ne dobiješ pismo, znaj da nisam živ, jer ću se javljati redovno …“

Adila je primala pisma, a čim od nekog od djece prestalo da stiže, poslije bi saznavala za njihovu po­gibiju.

Kad je čula za smrt prvog sina, Džemala, primila je to mirno. Takva je bila. Rekla je: „Ako budem plakala ljudi će bježati od mene …“

Uhapšena joj je i kćer Samija i odvedena u Jase­novac. Tamo je i ubijena.

Po izlasku iz grada sa Mostarskim bataljonojn po­ginuli su i Džemal i Ešref.

Posljednji je stradao Esad, koji je više puta kao kurir dolazio u Mostar. Jednom je stigao sa svojim nerazdvojnim drugom Husom Ormanom, u punoj rat­noj spremi. Došli su k majci Adili. Odlučili su da se tako, pod ratnom spremom, slikaju usred okupiranog grada, i to danju. Zamolili su Mersu, Esadovu sestru, da im mašinke prenese pod zarom do dvorišta kuće Zibe i Hadži Ibrahima Fejića, koji su također preko svoje djece bili povezani s pokretom. Mersa je dva puta išla noseći po jednu mašinku i tako ih je preni­jela kroz grad, pod zarom. Esad i Huso su se slikali u partizanskoj odori. Zatim je Mersa odnijela mašinke na Mazoljice da bi Esad i Huso izišli iz Mostara.

Na rastanku Eso je rekao majci: Kad dođe sloboda, znaj, eto mene među prvi­ma …

Međutim grad je oslobođen, a Esada nije bilo, iako niko nije bio čuo da je poginuo. Ubrzo je stigla tužna vijest. U posljednjim borbama u Čapljini je poginuo,

Što se može reći o majci kojoj nestane petoro dje­ce. A Adila je izgubila i dva brata, od kojih je jedan bio ljekar, dr Asim Opijač, u selu Dubravi, pošto je Adilina porodica iz stolačkog kraja.

By Tacno.net

Vaš komentar

ZIPA OVO

Kažu, Bekim ne zaslužuje državne počasti? Prije će biti da država ne zaslužuje njega

Da Milorad Dodik nesretno ugazi na grablje skrivene u visokoj travi, pa da alatka poskoči i strefi …