Saturday , October 24 2020
Home | Magazin | Kultura | Na današnji dan, po treći put, umro je Dario Džamonja
Dario Džamonja
FOTO: Dario Džamonja

Na današnji dan, po treći put, umro je Dario Džamonja

Prije 19 godina u Sarajevu je preminuo Dario Džamonja, kultni pisac koji je ostavio neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj, a posebno u sarajevskoj književnosti.

Pisao je o Sarajevo i za Sarajevo.

“Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.”

REKLAMA

Prije 15 dana, u kafani Šetalište, Nedim Tabaković Čuka održao je tradicionalno okupljanje prijatelja i poštovalaca lika i djela Džamonje.

Tulić i Čuka u Šetalištu

Okupljanje se održava 1. oktobra. Ako pitate Čuku zašto 1. a ne 15. dat će vam jednostavan odgovor:

“Pa plate i penzije su oko 1. u mjesecu. Daca je tad najviše dolazio”.

Tradicionalno, tu noć je priče čitao glumac Nermin Tulić.

Izabrao je onu pod nazivom “Bife Titanik”.

“Daco je tad pisao za Slobodnu Bosnu. Ja sam mu pripremao monografiju. Donio mi je tu priču, rekao sam da nije za monografije i ostavio je. Sjetio sam je se kada je Daco umro i nazvao Senada Avdića. Rekao mu da imam to i on je tu priču naravno objavio”, ispričao je Tulić.

Evo te priče:

Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: “Od koga? Andrića ili Čučka?”

Naslov ovog teksta nije iz nimalo sličnog razloga, nego zato što sam se, nakon sedam godina, ušavši u bife Pozorišta mladih, osjećao kao da sam zaronio u hladne morske dubine i kao da plutam u olupini jednog broda, koji je nekad davno bio simbol svega onoga pozitivnog što je simbolizovalo Sarajevo: duha i duhovitosti, onoga što se sada tako popularno zove multietnička kultura, a to je, u stvari, jednostavno bilo jaranstvo, tolerancija, podnošljivi javašluk i dobrodošlica, ležernost i širina duše…

Bife, zapravo, nikad nije bolje izgledao, s novim aparatima i frižiderima, šankom i namještajem, ali previše je bio opsjednut dugovima prošlosti i ljudi da bih se osjećao lagodno. (Da ne govorim o televizoru u uglu, koji bi u bivšem bifeu bio sasvim nepotreban, da ne kažem i nepristojan, jer odvlači pažnju i ne da da se sagovornik sasluša do kraja.)

Teško je bilo sjesti i opustiti se, popiti piće, a da ti pred oči ne izađu lica ljudi koja više nikad nećeš vidjeti: eno, tamo u uglu je Srđan, sa svojim blistavim osmijehom, Đeđuka, s izgledom tipičnog sarajevskog “jalijaša”, nosi mu hladno pivo; za drugim stolom je Vučko, dobroćudnog lica, kao u plišanog mede, cijedi lozu, a mene direktor, Đoko, kojem su ljekari zabranili piće, pita kako sam se ja osjećao kad sam prestao piti, a ja mu odgovaram da nikad u životu nisam bio bolji, on tužno klima glavom: “I ja se osjećam super. Ali, brate, dosadno.”

Poslije par ispijenih loza Durmo, najmirniji čovjek na svijetu, počinje “lovačke” priče o svojim ljubavnim avanturama, a žena mu, Refa, prilazi patkastim hodom i kaže: “E, sad je već vrijeme da ideš kući.”

Iako su živi, mala je šansa da će se na vratima pojaviti Mujo (koji sad utovara kola negdje na Floridi i kad prepozna registarsku tablicu iz Wisconsina, sav ozaren kaže vozaču: “Ja tamo imam jarana” – misleći pri tome na mene – a on mu suho odgovara: “Baš me briga.”)…

…ili da će ludi Zoran Jolić “potegnuti” čak iz Australije da bi napravio neki od svojih legendarnih folova, kao, na primjer, onaj kad je, poslije lutkarske predstave u nedjelju prijepodne, cijelo Pozorište bilo puno frke, majki i očeva, koji se trude da ne izgube svoju djecu ili da ne odvedu tuđu kući (što se jednom desilo Paji), kad se uspostavio kakav-takav red, izašao na stepenište i obznanio: “Djeco, eno Lepa Brena dijeli ploče u sali.” Naravno, nastao je haos i vriska – što oduševljene djece, što očajnih roditelja.

Zlaja Pegla (koji je dobio taj nadimak po tome što vam, poslije pola sata provedena s njim, nije trebao ključ da biste ušli u kuću, nego ste se jednostavno mogli provući ispod vrata – toliko bi vas znao “ispeglati”) je u Londonu, gdje je nesretno oženjen jednom prelijepom Irkinjom; tamo je i Muha, kojeg još grize savjest što je napustio Sarajevo i strah ga je da se vrati da se ne bi morao suočiti s rajom (mada mu ja, u čestim telefonskim razgovorima, kažem da ne budali, da je ovaj grad raširenih ruku vazda dočekivao i “tuđe”, a kamoli “svoje”).

U jednom drugom Londonu, u Kanadi, na obali jezera Michigan, Tiho sam sebi, na uho, pjevuši Svilen konac, a u Australiji su i Blaža i Tule. Dubravko Marjanović se u Louisiani pravi da mu je dobro, a Meho-drot na Floridi vozi autobus i mada često dođe u Sarajevo (i svrati do Pozorišta), iako je još deblji nego što je bio, to nije ni pola onog čovjeka kojeg pamtim…

Nema više ni Boletove knjižare u ćošku, iz koje se svakog dana moja kćerka Nevena vraćala sa naramkom slikovnica, koje je dobila na poklon, jer njenom šarmu ne može niko odoljeti. (Tata Daco kasnije nastoji šarmirati prelijepu prodavačicu kupujući – doduše na kredit – komplete knjiga koje nikad neće otvoriti, a onda se sjeti da je to potpuno besmisleno, jer je oženjen, a on je na to potpuno zaboravio.)

* * *

Sada sjedim sa svojim rahmetli prijateljima Hamićem i Kilom, pijem pivo, a ono pije mene, jer se više nikad nećemo vidjeti u ovom životu.

Kao i svi mrtvi, tiho i s tugom se prisjećamo naših bivših života, u koje nam nema povratka, jer karta za Titanik se kupuje samo u jednom smjeru.

By Raport.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

Ajla Delkić: Ponosni smo na našeg Elvira Klempića!

Predsjednica Savjetodavnog vijeća u Sjedinjenim Američkim Državama Ajla Delkić pozdravila je izjavu kandidata Demokrata za predsjednika …