Friday , May 29 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Nataša Gaon Grujić: Šta je meni Srebrenica?
Nataša Gaon Grujić
FOTO: Nataša Gaon Grujić

Nataša Gaon Grujić: Šta je meni Srebrenica?

Šta je meni ovaj život poslije rata? Kako bih ga nazvala? Vjerovatno bih ga najbolje opisala kao – pokušaj.

Pokušavam živjeti normalno.

Pokušavam razumjeti razmjere zla koje se desilo u toku rata u mojoj zemlji, a bojim se da ih razumijem, jer kako normalan čovjek može razumjeti toliko krvi, logore, silovanje. Ustvari ne želim razumjeti, ne želim razumjeti mržnju koja je ubijala, ona se ne može razumjeti.

REKLAMA

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Pokušavam, svaki dan, pronaći smiso, da me manje boli..

Ja živim u svom pokušaju i stidim se, jer šta je moja bol spram boli koju nosi Srebrenica, koju nose Srebreničani, koju nose preživjeli?

Šta je moja tišina, naspram tišine koja glasno, da glasnije ne može, vrišti u Potočarima?

Šta je moj pokušaj vriska, naspram oca Rame koji doziva svog sina: “Nermine, dođi…“

Nema poraznijeg svjedočanstva zla od uživanja u snimanju ubijanja srebreničkih dječaka. Nema.

Nema veće boli od otrgnutog djeteta od majke. Nema veće praznine.

A ja sam sretna jer svoju djecu navečer povirim dok spavaju, a ujutro pred odlazak iz kuće nakratko pogledam i svaki put, baš svaki put, kažem sama sebi – pogledaj ih.

Pomislim kako sam sretna što ih gledam dok odrastaju, dok majke Srebernice privijaju na srce poneku sačuvanu fotografiju svoje djece.

Koliko je to samo godina tuge?

Ne može se, ljudi moji, ta tuga izmjeriti.

Šta je moj pokušaj življenja naspram pokušaja mog Muhameda, Nermina… preživjelih Srebreničana?

Možda je smisao mog pokušaja to što mene Srebrenica boli i nikada neće prestati.

Zar mogu prepustiti zaboravu suze, majke s djecom, odvajanje muškaraca od žena… te vrele julske dane, te poglede. U rukama tek poneka kesa što čuva prijašnji život, poneka smotana deka. Zar mogu prepustiti zaboravu ranjene, krvave noge od pješačenja… gladne, žedne, mršave, iscrpljena tijela…

A onda čekanje. Čekanje što budi nadu… tu nadu prekine pronađeni dio jednog života u masovnim grobnicama, pa samo dio onog po kojem znaš da je to tvoje dijete, tvoj muž, otac… bude spušteno u mezar uz molitve… uz rijetke preživjele..

Stid me reći, naspram ove boli, da se pokušavam snaći u svom vlastitom pokušaju.

Možda je smisao mog pokušaja što želim vidjeti više povratnika u Srebrenici, što želim vidjeti fabrike, što želim vidjeti hotele, što želim vidjeti Univerzitet koji će imati najbolje profesore, a Bosna i Hercegovina, sutra najbolje ljekare, pisce, građevinske inžinjere iz Srebrenice… što želim vidjeti dobre komšije. Što želim vidjeti danas život u Srebrenici koji će prkositi stravičnom stradanju.

Ja vam želim reći da ime i prezime ne određuju čovjeka, oni, barem meni, tek služe da se prepoznajemo i oslovljavamo, meni je, ipak, mnogo bitnije prepoznavanje po srcu i duši u kojoj će me uvijek boljeti Srebrenica.

Vaš komentar

ZIPA OVO

Selma Koso proglašena jednom od najuspješnijih žena u Švedskoj – To je priznanje svim ženama koje neumorno rade za svijet bez nasilja

Selma Koso rođena je u Sarajevu, a u Švedsku je došla kao devetogodišnja djevojčica. Magistrirala je …