Monday , August 10 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Ne lažem Tita mi!
FOTO: Ferida Duraković

Ne lažem Tita mi!

Gledao ju je odozdo, iz duboke jame svoga tijela, pogledom gotovo ugašenim, sigurno ne zemaljskim, a ona se pretvarala da se ne boji, da nije užasnuta i da neće pobjeći sljedeće sekunde u hodnik i zacviliti kao prebijen pas: njene oči su je izdavale i ona je to znala.

Roman o životu

Autor: Ferida Duraković


Trpno stanje

Golemo njegovo tijelo kipilo je preko bolničkog kreveta. Samo ono, to tijelo, za sebe, kao poseban entitet – ne čovjek, ne Otac, ne dragi zaštitnik, dobri džin iz bajke – govorilo je koliko pati: nisu mu našli dovoljno velik krevet, da barem umre kao čovjek; naravno, u bolnici gdje on umire toga nema – ima jedan krevet, jedna mjera, jedan jad, jedna smrt: strašna. Ali to su njene izmišljotine: kao da je važno umiremo li u lijepom ili u ružnom krevetu ako je uvijek užasno i usamljeno i bez dostojanstva. Barem je dosad tako bilo u njenom životu. Bilo je smrti, ihihi, i njenih godina je bilo, ihihi, bilo je mnogo nekako previše vidljivih smrti, i nedostojanstvenih smrti, najviše u ratu; možda je to u stvari zbog rata, i u njenom tijelu ostale su sve te smrti, zabilježene isključivo kao užas a ne smirenje; možda baš zbog te otvorene patnje koju svi vide a niko neće ili ne može uraditi baš ništa. Čak i kad su te smrti bile nekakvo olakšanje u dugom lancu ratnih strava, ipak njoj nisu donijele olakšanje, i nisu mogle biti ni dobre ni lijepe.

Tijelo.
Tamnica duše?
Školjka za biser što se u nama krije?
Trošni oklop u kojem sija naš duh?
Natruhli čamac što dušu prevozi na drugi svijet?
Ma daj.
Pogledaj samo koliko pati!
Samo da umre, da završimo sve ovo. Pa nek se duša poslije o sebi pobrine. Mi ne umijemo. Otac ne umije. Kćer ne umije.
Ja ne umijem.
Tijelo boli.
Ili možda ipak duša?
O, Bože.

*

Prvi njen mrtvac bio je beba od tri mjeseca, malo ružičasto tijelo koje spava, sasvim nalik njenoj bespolnoj lutki od ružičaste ruske gume, koju grčevito stišće u ruci dok, za razliku od sve druge djece, viri kroz ključaonicu susjedne sobe, jer zna da tamo ima nešto nedozvoljeno i užasno: a tamo, na minijaturnom stoliću za kafu, leži baš ista gumena beba koju ona stišće u rukama… Pola sata prije nego je umrlo, to dijete-lutka nekoliko puta je mijauknulo, cijuknulo, čula je Djevojčica sve to, potom se smirilo i zaspalo.

Eto, to je smrt, rekla je u sebi sedmogodišnja Djevojčica, sasvim mirno, i ne znajući da zna za riječ smrt. Bebu su umotali u bijeli čaršaf i negdje odnijeli. U stražnjoj sobi je potom zakričala bebina majka. Krik je bio nalik nekakvoj životinji iz šume – to je znala iz filmova – bio je mnogo mnogo strašniji od mrtve bebe. Možda je i smrt takva: strašnija onome koji gleda nego onom koji umire.

Smrt nije strašna, rekla je sama sebi, ali ja neću da umrem. Neću, zbog mame… da ne bi ovako strašno i ružno zakričala.

Nikad.
Nikad za nikad.

*

Imala je dvanaest godina kad je prvi put shvatila da će umrijeti.

Pogledala je u nebo držeći glavicu kupusa koju joj je majka dala da izreže i stavi u teglu, a nekakav oštar bol presiječe joj stomak i savi je prema zemlji. I prije nego je shvatila šta je shvatila, hitro se uspravi i pogleda okolo: možda neko gleda, kao da je uradila nešto ružno, neprikladno, što treba sakriti od ljudi. Kao kad se upiški u gaćice. Djevojčice ne smiju to: govoriti o seksu, piškiti u gaćice i misliti o smrti – tim redom. Zna ona. Kako? Tako, zna.

Umrijeću – pomisli, ponovno pogledavši u nebo. I opet onaj bol, sad ne tako intenzivan, ne kao grom – nešto manji, sad već ne onaj prvi. Srce joj se vrpolji i silno hoće da izađe iz nečeg u nešto drugo: iz njenih grudi u nečiju utjehu.

Umrijeću.
Kako umrijeću? Kako je to?
Ne znam, ali umrijećeš.
Ali kako se umire?
Ne znam. Valjda te nema.
Ali kako te nema? Ne razumijem.
Pa nema te. Kao kad zažmiriš, pa nema neba. Nema kuće. Nema mame.

Zatvara oči. Mrak, s iskricama ispod očnih kapaka koji drhture. I luđačko kucanje srca u sljepoočnicama. Pomisao na mamu ponovno joj presiječe stomak i pognu je prema zemlji.

Ne može tako. Mame mora biti, zauvijek!

Otvara oči. Silna sunčeva svjetlost nahrupi joj u mozak i ona na tren osjeti blagu nesvjesticu. Zatim skrenu pogled s neba na kućna vrata, odakle se baš toga trena, kao pozvana – kao uvijek kad treba – pojavi Majka, u ljubičastim kružićima mraka u očima Djevojčice. Punačka, vedra, žurna. Uze teglu s isjeckanim kupusom, baci nesvjestan vedar pogled prema njoj i nestade u kući.

Ako ona umre, ja ću s njom.
Kako?
Leći ću s njom u grob.

Riječ grob, prvi put u glavi izgovorena s izvjesnom sviješću o njenom značenju, uzdrma njeno mršavo djetinje tijelo.

Ne može tako. Mama je rekla da prvo umiru stariji pa mlađi.

Jeste rekla, ali zašto je umrla Hanina beba od šest mjeseci prošle godine? I zašto je umrla ona beba kad sam ja bila mala, ona što sam je vidjela kroz ključaonicu?

Ne znam. Valjda nekom greškom. Treba pitati mamu, ona zna.

Neću.

Zna da bi bilo nepristojno pitati majku o tim stvarima, i s tim saznanjem niz grlo joj se otisnu nešto tvrdo i gorko što se odnekud stvorilo dok je mislila o tome.

Ali neko mora da zna.
Ne mora. Svi moraju umrijeti.
Pa zašto baš svi moraju umrijeti?
Ne znam. Nana tako kaže, a nana zna:

– Eee, moj brate – kaže – i mravka i travka, i hajvan i insan, svakom valja mrijet.

Ne sjeća se kad je prvi put čula da je nana to rekla, ali ta rečenica sad preplavljuje njen mozak, i misao je boli, mozak joj otiče, pulsira, guši je. Baš kao upala grla: otiče, pulsira, guši. Nana je jednom, daaavno, rekla: “Kad umrem, ne dajte maloj da me vidi”. Djevojčica je bila iza vrata, kao i mnogo puta u životu u važnim prilikama bila je iza vrata, i čula šta odrasli govore. “Ne dajte maloj da me vidi”.

Čučnula je: noge joj, teške i odrvenjele, ne dopuštaju da stoji. Baci pogled na glavicu kupusa u svojim rukama i njena misao odjednom poprimi konkretan oblik.

Kao ovaj kupus.
Šta kao ovaj kupus? Ne razumijem.
Kao ovaj kupus. Raste, raste, a onda ga neko posiječe i nije više živ. Nema ga. Tako će se desiti i tebi. I nani. I mami.
Neće mami. Ne mami. Svako može umrijeti, ali mama ne.
Dobro. Ali ti ćeš rasti i rasti, i onda jednog dana neko će te posjeći i više nećeš biti živa.
I onda?
Onda će te sahraniti. Pod zemlju.
Neće. Neću. Neću.

Uspravi se tako naglo da joj se nekakav nož zaokrenu u kičmi. I opet zatomi svoj djevojčicasti bol pa pogleda okolo: možda neko gleda. Nema nikog, hvala Bogu.

Neću. Neću da umrem.
Ali s kim možeš pričati o tome? Nemaš kome da kažeš. Osim sebi.
Mama kaže da sve svoje probleme možeš reći nekom koga voliš. Znači, njoj.

Na neki čudan način Djevojčica zna da čak ni mama, najdraža mama, ne zna odgovor na njeno pitanje. Ne zna zašto, ali po prvi put u svom smiješnom malom životu shvaća da postoje stvari koje niko na svijetu ne razumije. Pa ni mama. Čak ni mama? Bože moj.

*

Kad joj je bilo dvadeset godina, odlučila je napisati roman o životu, kao što su pisali veliki i njoj važni pisci. I napisala je prvu rečenicu:

Imala je dvanaest godina kad je prvi put shvatila da će umrijeti.

I nije više napisala ni riječ.

*

Kad joj je bilo dvadeset šest godina, zaključila je da je krajnje vrijeme da napiše roman o životu. I napisala je prvu rečenicu:

Dvadeset šest mi je godina. Imala sam dvanaest kad sam prvi put shvatila da ću umrijeti.

I nije više napisala ni riječ.

*

Dotrčala Djevojčica do iza tridesete, čak na kraj jednog stoljeća, na rub pameti i na smrt domovine… Vukovi zli kroz šumu protutnjali, pojeli najdraže, ne samo bake i crvenkapice nego i rođake i prijatelje, progutali mnogo ljudi pa opet gladni ostali… Šunjaju se još strašni vukovi šumom, šunjaju se i drumom, s heklerima i elektronskom poštom, s osmijehom, zavijaju vukovi kao u filmovima… Djeca se bude u goloj vodi, a majke jauču, očeva i braće nema ni u grobovima a kamoli u životu. Ali mi idemo dalje, dok lovac – koji se više ne zove Luka – ne provali u kuću i ne odnese sve tamo odakle nema povratka.

Prvi put, nakon svih ovih godina – dok na krilu uljuljkuje svoju malu kćer u ljetnji popodnevni san i, s ljubavlju smirene zrele žene, gleda kako njena starica majka na verandi ispred kuće uzima glavice kupusa i smješta ih u staklene tegle – u sjećanje joj nahrupi jedna pjesma koju je u prvom razredu osnovne škole naučila napamet, zauvijek,. Pjesma njenog života. Roman o životu:

Sunčani krug, nebeski svod
Crtež je malog dječaka.
Nacrta on, napisa on
U uglu na listu tom:
Uvijek nek bude sunce,
Uvijek nek bude nebo.
Uvijek nek bude mama
Uvijek nek budem ja…

Da, kaže ona sebi upravo ovog trena, koji bi se u engleskom jeziku označio kao Present Continious Tense, a u njenom sad-baš-sad: dok neko kuha neko pegla neko piše neko pere neko hoda neko pati neko jebe neko drami neko kipti neko piša neko ljubi neko povraća neko opčarava neko pije neko slavi neko jede neko skapava neko siluje neko liječi neko kolje neko baja neko proklinje neko upravlja neko dolazi neko krepava neko drka neko dreždi neko gubi neko ratuje neko sanja neko stvara neko razara neko uči neko vlada neko šuti neko umire neko čita neko čita neko čita – …

Čučeći na hodniku Klinike za reanimaciju ona drhti, plače i povraća u maramicu dok misli na Oca, kojeg je napustila trenutak prije nego je on napustio nju. Mahnuo joj je rukom kad se okrenula da ga pogleda s vrata: Idi, kao da joj je rekao tim pokretom, i ona je izletjela iz sobe ne tražeći druga značenja tog pokreta: ionako je jedva čekala da ode.

U mozgu su joj ostale njegove usne, suhe i željne vode: nešto su htjele reći a nisu mogle: tijelo je htjelo da vlada, ali nije uspjelo. Ako su nešto te suhe usne rekle, Djevojčica to nije razumjela, niti je smogla snage da razumije. Niti je htjela. Bože, oprosti joj.

*

Da, kaže ona sebi brišući bljuvotinu s usta. Ta pjesmica. Da.

Ali to je pjesma malog dječaka.
Iz djetinjstva.
Pjesma iz vremena moga oca.
Kojeg više nema.
Iz zemlje koje više nema.
Iz Sovjetskog Saveza.

I pjesma male Djevojčice.
Koje više nema.
Iz još jedne zemlje koje više nema.
Iz Jugoslavije.

Istinu govorim. Ne lažem. Tita mi.

Hajde da povraćamo. Da plačemo. Da spavamo.

Iz rukopisa Ne lažem Tita mi, Sarajevo, 2020.

By NOMAD.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

Bori li se BiH za ono što je već (nekad) imala?

Ovo nije “žal za prošlim vremenima”, već samo poređenje onoga što smo nekada svi mi …