Friday , July 23 2021
Home | Pozitiva | Kolumne | Nisam ja onaj nostalgičar
FOTO: Ilustracija

Nisam ja onaj nostalgičar

“Kako, nikako, ubi me samoća dijete moje drago. Preko dana hajd i nekako naiđe poneko ko sada ti, stane malo razgovori sa mnom, ali noć je teška, noć je teška k’o crna zemlja. Kad nikoga ne čuješ da pod jorganom kraj tebe diše, kad nikoga nema da te gurne laktom kad u snu zahrčeš, kada ujutro nemaš kome san da ispričaš, e to ti je samoća, ne daj je Bože ni najvećem dušmanu.”

Znate šta, ljudi moji, nisam ja onaj nostalgičar i ne patim za tim prošlim i starim vremenima, za vremenima kada smo se mnogo voljeli, i kada smo svi disali jednom dušom. Jer čega nema – nema ga, šta je prošlo – prošlo je. Ali tako ponekad u snu sanjam da sam se vratio u to vrijeme, pa mi bude milo, bude mi drago, i nekako sav sretan ujutro ustanem.

Ja Salkić Salko kojeg Salkan zovu, kad odem dole u onu moju čaršiju, i kad tako prelazim preko one naše pruge, uvijek se sjetim – Bože dragi, kako su nekada ovuda vozovi tutnjali. A taman pred sam rat baš je fino posredili, podbili one šlipere pa preko njih stavili nove glajzove, a gore uveli struju da vozovi mogu ići brže i bolje. E žali Bože i truda i troška kad sve to odavno pusto i u korovu stoji, nema ni struje a ni vozova. Nema onih vozova kojima smo mi, narod iz ove moje čaršije i imena dali i to sve odakle su dolazili; beogradski, zagrebački, sarajevski, a onaj što je dolazio odozdo zvali su ga splitski voz. A taj beogradski, kako bi moja stara nane tada rekla beogrački, pa u pravu je – kad je onaj zagrebački što se taj ne bi tako zvao – kod nas je dolazio tu negdje oko pola noći. A mi sa njim pa dole na more, e baš iz tog voza ja sam prvi put vidio more, tu veliku baru kako smo ga zvali, u kojoj smo mi svi kao delfini plivali. I jesmo stvarno, jer ko se na ovoj našoj rijeci naučio plivati, na njenim slapovima i brzacima taj se nikakvog mora ne boji. E samo kad se sjetim kako su to lijepa vremena bila…

Mrakovic-Meat-Toronto

Pričao je meni stari did Suljo da je ovu našu prugu pravio onaj austrougarski car Franz Josef što su ga ovdje kod nas Franjo ili Vranjo zvali, i to još onih davnih dana i godina. Došli otuda iz te Austro-Ugarske nekakvi inžinjeri i projektanti, pa donijeli sa sobom nekakve planove i nacrte kako će se pruga graditi a sa njima i strojovođe, sa nekakvim mašinama, napravama i spravama. A radnici i ova obična radna snaga bili su ovi naši domaći ljudi, ovi odavde. Prugu su pravili uz samu rijeku, kako je ona išla i krivudala tako je i pruga pravila krivine i okuke kao i ona, taman jedna uz drugu. Zlatnim carskim dukatima plaćana je pruga, i to svakog petka tamo po podne dolazio je kasir i tačno i uredno isplaćivao radnike. A na svakih pet-šest kilometara pruge pravili su i podizali one kuhinje i kantine, a otuda od njih donijeli nekakva raznorazna pića kojih nije bilo ovdje kod nas, pa još doveli i nabavili mlade i lijepe konobarice, kuharice, plesačice i to sve iz one Ugarske, mlade i lijepe Mađarice. A pričalo se i to da je među njima bila i neka Mariška lijepa i umiljata Mađarica, pa kažu da od te Mađarice, te Mariške ništa ljepše i umiljatije na ovom svijetu nije bilo. Nema tog muškog stvora na ovoj kugli zemaljskoj kome lijepa Mariška ne bi mogla iz džepa dukat izvući, kažu da nema tog muškog stvora koji ne bi Mariški dukat u njedra stavio. Niko, ni jednog jedinog žutog dukata kući nije odnio, a car Franjo prugu napravio i sve zlatne carske dukate nazad kući vratio.

E ljudi moji, na ovoj našoj pruzi odavno nema ni kantina ni lijepih Mađarica, odavno nema ni lijepe i umiljate Mariške, ali nažalost nema ni vozova. Nema ni onog zagrebačkog, ni beogradskog ni splitskog, pa čak ni onog sarajevskog voza. A ona željeznička stanica avetinjski pusta stoji, stanica na kojoj nikad nije bilo gluho doba, a na pruzi još samo poneki pas lutalica, pa čak i on zna da neće naići voz. Taman da te duša zaboli.

A stari did Suljo, onaj što mi je pričao ovu priču o našoj pruzi, odavno jadnik živi sam. Žena mu se razboljela i umrla a djeca se rasula svugdje po svijetu, odavde pa čak tamo do one Kanade. I tako skoro kad sam bio dole, vidim ga ja kako sam sjedi na nekakvoj skemliji u svojoj avliji i sa nekim priča, priča on a nigdje nikoga, Boga mi sam pomislio da on to priča sam sa sobom, priđem ja bliže pa ga upitah,

“Dide Suljo, sa kim to bolan pričaš?”

Kad će ti on: “A ti si to Salkane, evo sa ‘ticama razgovaram.”

“Ama sa kakvim pticama, nema nigdje nijedne.”

“Bile, bile su one tu, al’ su odletjele kad si ti uš’o u avliju.”

“Kako si, dide Suljo?”, upitam ga ja. “Kako zdravlje?”

“E kako”, poče on svoju priču. “Kako, nikako, ubi me samoća dijete moje drago. Preko dana hajd i nekako naiđe poneko ko sada ti, stane malo razgovori sa mnom, ali noć je teška, noć je teška k’o crna zemlja. Kad nikoga ne čuješ da pod jorganom kraj tebe diše, kad nikoga nema da te gurne laktom kad u snu zahrčeš, kada ujutro nemaš kome san da ispričaš, e to ti je samoća, ne daj je Bože ni najvećem dušmanu.”

Ote mu se suza i on kao dijete zaplaka. Zaplaka stari did Suljo, čija je kuća nekad kao košnica puna čeljadi bila, a sad jadan sa pticama priča. Tuga je to ljudi moji, tuga je to pregolema.

Autor teksta je Jasmin Novkinić. Ima 62 godine, rođen je u Bosanskoj Krupi a od 1992. godine sa porodicom živi i radi u Austriji.

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Aleksandar Trifunović: Srebrenica – četvrt vijeka neisplativog pomirenja

Do danas, nijedan političar, ni na srpskoj, ni na bošnjačkoj strani, nije izjavio ništa važnije …