Saturday , June 6 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Priča iz dijaspore – O, kako mi nedostaje moja profesija
FOTO: Ilustracija

Priča iz dijaspore – O, kako mi nedostaje moja profesija

Ovo je malo drugačija priča, ali koja treba biti ispričana, jer se život sastoji i od takvih sudbina – željeli mi to ili ne

Piše: Jahiel Jaša Kamhi

Pratim priloge na portalu MojaBiH koji govore o uspješnim dijasporcima iz BiH, koji širom svijeta svojim znanjem i radom postižu izvanredne rezultate.

I to je divno saznanje! I tako treba da bude! Nismo više “glupi Bosanci”, kako nas neki još odavno predstavljaju.

Mrakovic-Meat-Toronto

Rezultati naših ljudi govore drugačije. Uspjeli su ti ljudi svojim radom i znanjem, gdje je konkurencija velika, i gdje nema veza i vezica kojima se dolazi do uspjeha, već se uspjeh postiže samo radom.

Međutim, ovo nije priča o jednom od njih. Ovo je malo drugačija priča, ali koja treba biti ispričana, jer se život sastoji i od takvih sudbina – željeli mi to ili ne.

Ispričat ću životnu priču koju sam čuo ovdje, u Torontu, sa dozvolom osobe od koje sam je čuo, pod uslovom da bude bez detalja iz kojih bi se moglo prepoznati o kome ta priča govori.

Evo te malo drugačije priče o nama, dijasporcima širom svijeta.

“Došao sam sa porodicom u Kanadu, u mojim kasnim godinama, nakon cijelog ratnog perioda provedenog na radnom mjestu u jednom manjem mjestu u BiH. Po struci sam ljekar, specijalista. Došli smo na nagovor i molbu naše djece, koja više nisu željela da žive u uslovima koji su tada bili u tom malom mjestu.

I prije dolaska u Kanadu sam znao da je za sve zdravstvene profesije potrebno izvršiti nostrifikaciju diplome, a za šta ćete trebati izvjesno vrijeme.

Priznajem, ja nisam ni pokušao nostrificirati moju ljekarsku diplomu, već sam odmah našao posao u jednoj maloj privatnoj klinici, gdje zvanično nisam bio ljekar, ali sam radio sve poslove koji su zahtijevali moju stručnost. Vlasnik te male privatne klinike je svojim potpisom garantovao moju stručnost. Sve je bilo po redu i zakonu koji se poštuju u ovoj zemlji.

Nakon nekoliko godina, klinika je prestala sa radom, i ja sam bio ponovo na početku – bez posla. Tada, samo mnogo stariji. I onda počinje ljudska priča koju želim da ispričam, za sve one koji misle da svugdje u svijetu, za nas dijasporce, teče ‘samo med i mlijeko’.

Nisam ljubomoran, samo konstatujem.

Radio sam svakakve poslove, samo da obezbijedimo djeci školovanje, i u tome smo uspjeli. Živjeli smo skromno, ne siromašno, ali te godine, kada sam radio mnoge, različite poslove, daleko od moje struke, učinili su svoje.

Ovo želim da kažem: Nije tačno da je samo važno da se radi. Važno je i šta se radi. Znam da se neki neće usaglasiti sa mojim mišljenjem, ali ja ostajem pri onome što sam već rekao.

Moja je priča klasična priča dijasporaca, “žrtvovane generacije”, kako ovdje zovu prvu generaciju dijasporaca, nas koji smo doveli ovdje svoje porodice.

Klasična priča o ‘doktoru koji vozi taksi’, koju možete čuti od mnogih ljudi, ne samo iz BiH. Nisam bio taksista, ali su te godine, daleko od moje profesije, uticale negativno na moje zdravlje. Ja sam sve vrijeme psihički patio što ne radim svoj posao, i to niko, ama baš niko nije znao, jer me sigurno ne bi mogao razumjeti.

Nisam bio ljubomoran na svoje kolege koji su nostrificirali svoje ljekarske diplome jer bi me to ubilo. Ja sam jednostavno počeo osjećati da mi se nešto događa, i sasvim sam dobro znao, da je uzrok svega što ne radim posao u struci.

A onda se počeo ‘drmati’ i naš brak, jer je dugotrajni stres uticao na moje zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko. Posao je bio moja svakodnevna mora koja je uzela svoj danak.

I onda sam počeo istraživati, da li je to sve moguće. Te priče, kako svi ti poslovi van struke utiču na zdravlje. Nažalost, bio sam u pravu. Što ste više obrazovani i sa većim radnim iskustvom, posljedice ‘neadekvatnih’ poslova su veće. Svakako, ne za svakoga.

I danas, kada sam u penziji i živimo sasvim lijepo, čak i za kanadske pojmove, ja znam da je sav taj moj napor, ipak, učinio svoje. Negativno za mene, svakako.

Sve je sada na svome mjestu. Djeca su se iškolovala, imaju svoje porodice, mi živimo prosječni život za ovo podneblje, ali niko ne zna cijenu koju sam ja platio.

Nije mi žao svega onoga što mi se desilo u poslu, samo sam želio reći da neki od nas dijasporaca ne pripadaju grupi uspješnih, bogatih i ‘slavnih’, već samo pripadaju onima koji su učinili sve za svoju djecu, da oni budu sve ono što mi nismo bili. Toliko o meni.”

Prosudite o našem zemljaku, kako vam god to odgovara. Samo nemojte zaboraviti poslovicu koja kaže: “Ne sudite o osobi ako niste hodali u njihovim cipelama.”

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Kažu, Bekim ne zaslužuje državne počasti? Prije će biti da država ne zaslužuje njega

Da Milorad Dodik nesretno ugazi na grablje skrivene u visokoj travi, pa da alatka poskoči i strefi …