Wednesday , October 28 2020
Home | Magazin | Priča o Golom otoku nikome ne odgovara
Goli otok
FOTO: Goli otok

Priča o Golom otoku nikome ne odgovara

Goli otok je bio najveći logor za internaciju tzv. “ibeovaca” – pristalica Staljina u vrijeme njegovog sukoba s Titom. Dugo godina je bio tabuiziran. Danas više nije, ali zanimanje javnosti je još uvijek nedostatno.

Kroatien ehemaliges Gefangenenlager Goli otok (DW/B. Stamenic)
Zatvorske zgrade na prostoru nekadašnjeg logora “Velika žica”

Kada se spomene “Goli otok” mnogi ljudi u Hrvatskoj, jednako kao i u drugim zemljama na području nekadašnje Jugoslavije, imaju uglavnom neku maglovitu sliku o čemu se tu radi. No kada o Golom otoku treba nešto konkretnije reći, nastaju poteškoće. Većina niti zna što se tu doista dešavalo, niti tko je tamo bio zatočen, a mnogi ne znaju ni gdje se on točno nalazi. Razlog tome je nesklonost aktera kako na lijevom, tako i na desnom kraku političke scene u Hrvatskoj da se fenomenom Golog otoka bave i da o njemu govore.

Goli otok se ne uklapa u matrice


“Na ljevici postoji jaki osjećaj da bi se pridavanjem previše važnosti temi Golog otoka i represije u okvirima komunističke Jugoslavije relativiziralo pitanje, koji je gori oblik vlasti – postoji bojazan da bi antitotalitarna perspektiva značila relativizaciju fašističkih i ustaških zločina. Smatra se da nema smisla govoriti o represiji u okvirima komunističke Jugoslavije, dok se istovremeno relativizira ustaško i fašističko nasilje. Iz te perspektive je puno važnije govoriti o fašističkim zločinima i smatra se da, dok se o tome jasno i glasno ne progovori, nema previše smisla govoriti o Golom otoku”, kaže Boris Stamenić, povjesničar iz Zagreba u razgovoru za DW.

Kroatien ehemaliges Gefangenenlager Goli otok | Baracke (DW/B. Stamenic)
Jedna od prvih baraka na Golom otoku

On je zajedno s povjesničarem Martinom Previšićem i arhitektom Vladijem Bralićem priredio “Kratki vodič kroz povijest logora na Golom otoku”.

Za desnicu je u antikomunističkom diskursu u Hrvatskoj središnje mjesto, i to već odmah nakon Drugog svjetskog rata, zauzeo pokolj na Bleiburgu i stradanja na tzv. Križnom putu. Za vrijeme Jugoslavije je to sjećanje njegovano prije svega u inozemstvu, a nakon 1990. i u samoj Hrvatskoj.

“Goli otok se ne uklapa u etnocentrične perspektive, on ne potvrđuje narativ o Hrvatima kao žrtvama jugoslavenskog komunističkog poretka. Na kraju krajeva tamo su u najvećoj mjeri zatvarani komunisti, dakle ideološki protivnici prema kojima, smatra se, ne treba iskazivati pijetet”, objašnjava Stamenić.

Za taj dio političke scene logor na Golom otoku je zanimljiv tek donekle kao ilustracija razmjera brutalnosti komunističkog režima i njegovog totalitarnog karaktera.

Kroatien ehemaliges Gefangenenlager Goli otok (DW/B. Stamenic)
Ostaci logora “Petrova rupa”

Komunistički logor za komuniste

Logor na Golom otoku, malom stjenovitom otočiću pored Raba, je osnovan u srpnju 1949. godine. Bilo je to vrijeme Rezolucije Informbiroa i sukoba Tita i Staljina. Nezadovoljan samostalnom jugoslavenskom politikom u zemlji i regiji, Staljin je pokušao aktivirati njemu lojalne snage ne samo izvan Jugoslavije, već i unutar nje, kako bi smjenio tadašnje jugoslavensko rukovodstvo s Titom na čelu.

U početku su jugoslavenski komunisti još pokušavali uvjeriti “druga Staljina” da griješi, ali kada je postalo jasno da pomirenja sa Sovjetskim Savezom neće biti, krenuli su u obračun sa stvarnom i potencijalnom opozicijom u vlastitim redovima.

Osnovan je sustav zatvora za pristalice Staljina, tzv. “ibeovce” (od IB – Informbiro), od kojih je Goli otok bio najveći. On je prirodno izoliran s jakim vjetrom i strujama u okolnom moru, na njemu nije bilo drveća ni pitke vode i nije bio naseljen, te je utoliko bio idealan za neku vrstu jugoslavenskog gulaga. Pritom nisu samo uvjerene pristalice Staljina završavali tamo: među zatvorenicima je bilo i dosta onih koji su se naprosto nekome zamjerili – proglasiti ih ibeovcima je bio siguran način da ih se ukloni s puta.

U šest godina funkcioniranja logora za ibeovce (1949.-1956.) kroz njega je prošlo oko 13 000 ljudi, od kojih je 287 na različite načine umrlo – neki su bili ubijeni, drugi su umrli od iscrpljenosti ili bolesti. Logorom je rukovodila Uprava državne bezbednosti (UDBA).

Kroatien, Goli otok: Der ehemalige Gefängnis-Komplex (DW/D. Romac)
Rijetki turisti radoznali saznati više o povijesti Jugoslavije

Staljinizmom protiv Staljina

Nakon Staljinove smrti i okončanja sukoba sa Sovjetskim Savezom ibeovski logor na Golom otoku je 1956. raspušten i tamo je potom ustanovljen “normalan” zatvor za kriminalce, mlađe punoljetnike ali djelomice i za neke kasnije političke zatvorenike.

“Kazneno popravni dom Rab – Goli otok” konačno je zatvoren 1988. No kada se koristi pojam “golog otoka”, u prvom se redu misli na onu njegovu prvu fazu – na logor za ibeovce.

Sam tretman zatvorenika se prije svega odlikovao brutalnošću. Budući da se radilo o osobama koje su viđene kao ideološki protivnici, njih se, u klasičnom staljinističkom stilu, pokušalo “preodgojiti” – vlastima nije bilo važno samo kazniti zatočenike, već ih se htjelo natjerati da oni počnu drugačije razmišljati.

Zbog toga su bili izlagani ne samo teškom fizičkom radu, već je dio redovne prakse bilo šikaniranje i ponižavanje, zatvorenici su tjerani da kažnjavaju druge suzatvorenike ili da ih denunciraju zatvorskim vlastima. Na opasnost koja je dolazila od Staljina i tadašnjeg Sovjetskog Saveza jugoslavenski komunisti su odgovorili staljinizmom.

Suočavanje s prošlošću

I za vrijeme postojanja logora, jednako kao i godinama kasnije, Goli otok je bila neka vrsta tabu-teme u Jugoslaviji. Logoraši koji su bili puštani na slobodu su potpisivali “Obavezu” da o svojim iskustvima neće govoriti, a za vlast su ostali sumnjivci koje je trebalo imati na oku.

Kroatien, Goli otok: Der ehemalige Gefängnis-Komplex (DW/D. Romac)
Nekadašnji logorski kompleks

S vremenom su se još u vrijeme Jugoslavije počela pojavljivati svjedočanstva logoraša te romani i filmovi s tom tematikom, ali velikom temom Goli otok nikada nije postao. Razlog tome je prije svega pomanjkanje javnog interesa, kako ranije, tako i danas, smatra Stamenić. Time nastaje naka vrsta historiografske bijele mrlje koju valja popuniti.

To pokazuje i njemačko iskustvo suočavanja s prošlošću: o mjestima političkog nasilja treba govoriti, ljude treba informirati. To je važno za proces demokratskog obrazovanja o diktaturama i represiji. S tim ciljem je i pokrenut projekt memorijalizacije Golog otoka koji zajednički realiziraju Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Regionalni ured Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu.

Uz to je veoma značajno da “ljevica govori o represiji u socijalističkoj Jugoslaviji, kao što bi desnica trebala govoriti o nacionalističkim zločinima. Pogrešno je kritiku komunističkih zločina prepuštati isključivo desnici, kao što bi važno bilo i da se desnica kritički odredi prema nacionalizmu i fašizmu”, naglašava povjesničar Boris Stamenić.

By DW

Vaš komentar

ZIPA OVO

O pjesmi Ariane Grande bruji svijet: U samo šest sati pregledan je više od 6 miliona puta/ VIDEO

Novi singl pjevačice Ariane Grande muzička je vijest dana. Nakon brojnih nagađanja, Grande je singlom Positions najavila svoj novi šesti …