Friday , June 5 2020
Home | Magazin | Hronika | Priča o Karremansu, Rami i Rikiju: Više od 20 godina istraživanja stalo je u 26 soba tuge
Muzej u memorijalnom centru Potočari
FOTO: Muzej u memorijalnom centru Potočari

Priča o Karremansu, Rami i Rikiju: Više od 20 godina istraživanja stalo je u 26 soba tuge

U zgradi nekadašnje komande holandskog bataljona UNPROFOR-a donesene su odluke koje su 1995. godine hiljade ljudi koštale života. Danas se u istoj zgradi nalazi podsjetnik na neuspjeh međunarodne zajednice.

Muzej u memorijalnom centru Potočari priča priču o Karremansu, Rami, Rikiju, prekinutom djetinjstvu, nestanku snova, izgubljenim nadanjima, uzaludnom kriku i kobnim potezima. “Srebrenički genocid – neuspjeh međunarodne zajednice” je priča o 8.372 žrtve.

Muzej je otvoren 9. februara 2017. godine s ciljem da očuva sjećanje na žrtve genocida, da se ne zaboravi ljudsko zlo i da se svijetu pošalje poruka da se Srebrenica više nikad nikome ne smije ponoviti. Više od 20 godina istraživačkog rada stalo je u 26 soba tuge i bola.


“U muzeju se nalazi kancelarija u kojoj je bio smješten komandant 3. bataljona Tom Karremans, prostorija koja govori o potpisivanju Dejtonskog sporazuma, prostorija koja opisuje krik iz groba sa zvučnim efektom u kojem Ramo doziva svog sina, priča o maloljetnom Rijadu Fejziću Rikiju koji je istrgnut iz ruku majke Sabahete. Nije to samo priča o Rikiju, to je priča o svim dječacima koji su odvojeni, a bilo ih je preko 500 ispod 16 godina starosti. Za obilazak vam ne treba kustos jer muzej govori sam za sebe i priča svaku pojedinačnu priču”, kazala je za Klix.ba Amra Begić, šefica odjeljenja.

Veterani 3. bataljona ustupili su foto materijal, uniformu i još neke autentične predmete, dali su izjave zajedno s onima koji su preživjeli genocid, a na 250 ploča ispisani su tekstovi koji opisuju fotografije, ono što se dešavalo ili navode izjave.

“U prostoriji koja je bila Karremansova kancelarija stoji izjava o mogućnosti podrške NATO snaga 11. jula ujutro. To je izjava u kojoj kaže da je prešutio da je možda bilo moguće zatražiti NATO podršku još 10. jula navečer”, navodi Begić.

Hiljade učenika iz Federacije BiH, ali i iz cijelog svijeta dolaze u Memorijalni centar Potočari, neki u redovnu godišnju posjetu, neki prvi put, i svi odlaze sa različitim impresijama, a one u velikoj mjeri zavise od predznanja s kojim dolaze. Bez obzira jesu li dobro informisani ili samo znaju da se u Srebrenici desio genocid, slažu se da sve izgleda drugačije nego na televiziji.

“Od 35 do 40 posto su učenici iz Federacije, a ostalo su stranci. Za ovu sezonu najavljeno je 55 grupa studenata iz Australije. Nakon što obiđu Memorijalni centar uglavnom se traži 15 minuta mira, nekad se impresije dese tek nekoliko dana kasnije pa dobijemo e-mail s utiscima. Ono što ih dirne je individualno i zavisi od perioda u kojem dolaze. Imamo Spomen sobu koja ih često fascinira kad kažemo da je tu bilo smješteno preko 5.000 ljudi i da su po naređenju holandskog bataljona predati u ruke vojske. Tu su dva dokumentarna filma, u jednom pričaju majke i preživjeli, a drugi je prikazuje haška suđenja i hronološki pad Srebrenice. Govore ljudi koji su preživjeli strijeljanje. Na kraju videa su Škorpioni. Taj film je ogroman šok je za neke jer se zaista radi o smrti uživo”, ističe naša sagovornica.

Svi uposleni u Memorijalnom centru i muzeju su iz Srebrenice i Bratunca i svako od njih je izgubio članove porodice. Posao im je najteže obavljati u julu kad se vraćaju slike i sve ponovo biva svježe. Ipak, smatraju se najsretnijim ljudima na svijetu jer čuvaju od zaborava ono što im je izuzetno važno, najmilije koje su izgubili i patnju preživjelih.

Vaš komentar

ZIPA OVO

Za Georgea Floyda!

Troje umjetnika oslikalo je mural na zidu u blizini raskrsnice 38. istočne ulice i avenije …