Saturday , June 6 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Priča o maminoj piti s prasom
FOTO: Hana i Fatih

Priča o maminoj piti s prasom

Provela sam formativne godine preispitujući da li sam uopšte “dovoljno Bosanka“ jer sam se rodila u Americi

Piše: Hana Zečić

Moji nježni prstići nespretno su se petljali sa njenom besprijekorno održavanom pamučnom šamijom, dok su njene vrijedne ruke svoju vješto stavljale naizgled jednim pokretom. Vezala sam maramu oko moje četvorogodišnje glavice, i pod nju gurala odbjegle čuperke kose, sve dok nisam uistinu pomislila da ličim na my mom – moju mamu.

Mamina šamija, koju sam sebi prisvojila, imala je raskošnu cvjetnu šaru i krasila je moju glavu, dok se njena jednobojna nikada nije pomjerila. Mama je bila majstor; vladarka šamije. Tačnije, mama je bila vladarka šamije koju je na poklon dobila od žene koju sam ja znala kao Strinu Zulju, a koja je zapravo bila mamina strina. Strina Zulja je bila i ostala ovozemaljski izrađivač narodne nošnje. Pored moje mame, Strina Zulja – riječ strina je i za mene postala dijelom njenog imena – bila je uzorni nosilac šamije. Međutim, nisam uvijek mogla da je viđam. Nije to bio ničiji izbor, već je uzrok bio okean, koji nas je razdvajao osamnaest godina.

HARI MATA HARI & VALENTINO – live in concert - TORONTO | MAY 15, 2020

Ukratko, mama je nosila šamiju njene Strine Zulje, a ja sam nosila maminu. Nosile smo naizgled sve te šamije – ne vani, već na dane kada bi se sukale pite; dane kada bi mama mijesila tijesta ispunjena mesom, sirom, špinatom, i čime god bi odlučila da eksperimentiše, recimo, sa pobiberenom tikvom ili prasom. Moj brat i ja se još smijemo tome kako je ispala pita od prase, od koje su nam se kiselila lica i o kojoj bi pričali našim komšijama Bosancima, uz zvuke smijeha svaki put kad bismo rekli: „Mama je bila odvažna pa je odlučila da napravi pitu od prase“.

Provodili smo naše šamijske dane u dnevnom boravku/ trpezariji/ igraonici/ kuhinji. Mama se vrtjela oko stola, tanjila osjetljivo tijesto na debljinu papira, pretvarala kupu brašna u list tijesta bez ijedne rupe, razvučen preko ravne površine stola. Dok bi mama ukrašavala tijesto mljevenim mesom, i ja sam se vrtjela – ne oko stola, već oko moje omiljene školjke na tepihu sa uzorkom okeana, tepihu koji su moji roditelji kupili na rasprodaji ubrzo nakon što su stekli titulu „ratnih izbjeglica“.

image
Hana i brat Fatih spremni za  internacionalnu priredbu u školi

Mrmljala sam tekstove pjesama Dine Merlina, koje su odzvanjale sa zvučnika koje su moji roditelji kupili od tog istog komšije Bosanca, jedne od žrtava priče o neslavnoj piti od prase. Remeteći ono što sam vidjela kao maminu duboku usredsrijeđenost na razvlačenje tijesta, pitala bih je kao kako Dino Merlin može biti Bosanac kada mu se prezime ne završava na ić. Upravo me je to pitanje dovelo do dugotrajnog propitivanja o samoj sebi, i o tome jesam li ja dovoljno Bosanka, budući da pišem moje prezime kao Zecic umjesto Zečić; za pretvaranje značenja tog prezimena iz „mali zeko“ u ono koje nije značilo ništa.

Pet godina kasnije, ovaj put u Bosni, nastavila sam da se vrtim oko tkane školjke na tepihu sa temom okeana – za koji sada vjerujem da je predstavljao Jadransko more. Sa devet godina i vjerujući da ću provesti ostatak života u Bosni, ustručavala sam se da pričam na času engleskog, da ne bih zastrašila kolege iz razreda koji su bili pod dojmom da ću kritikovati njihovo kotrljajuće R i W, koje je zvučalo kao V. Vremenom sam shvatila da su se moje kolege veoma trudile da se prilagode zapadnjačkoj kulturi. Sa njihovih zvučnika nije odzvanjao Dino Merlin. Njihova pita nije bila domaća, već kupovna; njima nije značila ono što je meni. Plakali su od smijeha kada sam im pričala kako bih se spetljala kad sam vezala moju šamiju, dok je moja mama vezala svoju, ne zbog mojih bezuspješnih pokušaja da ovladam šamijom, već zato što sam uopšte imala tako staromodan odjevni predmet.

Hana prošlog ljeta, kada je maturirala u srednjoj školi

Nakon godinu, vratila sam se u Ameriku.

Tek godinama kasnije, uspjela sam da prepoznam autentičnost sa kojom sam pratila tradicije moje kulture.

Iako sam provela formativne godine preispitujući da li sam uopšte „dovoljno Bosanka“ jer sam se rodila u Americi, shvatila sam da se moja mladost ne može objasniti ili shvatiti, a da ne ispričam priču o tome kako je ispala pita s prasom, o vrtnji u mjestu uz pratnju albuma Dine Merlina. Danas nosim maminu staru šamiju i vrtim se oko mjesta gdje je nekada ležala školjka sa tepiha, znajući da njegove niti čekaju moju sljedeću posjetu Bosni i pritisak mojih rasplesanih stopala.

“Ovaj tekst (verzija na engleskom jeziku) pripada eseju, koji je bio dio Hanine aplikacije za koledž. Mi, Hanini roditelji, u Ameriku smo došli 1995. godine. Hana i njen brat su rođeni u Chicagu, a 2010. smo se vratili u Sarajevo s namjerom da to bude naš stalni boravak. Spletom okolnosti morali smo se vratiti u Ameriku gdje su djeca nastavila školovanje. Svake godine posjećujemo našu lijepu Bosnu i Hercegovinu i njegujemo njene tradicije”, ističe Hanina mama, Emira Zečić.

By Moja BiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Kažu, Bekim ne zaslužuje državne počasti? Prije će biti da država ne zaslužuje njega

Da Milorad Dodik nesretno ugazi na grablje skrivene u visokoj travi, pa da alatka poskoči i strefi …