Monday , August 10 2020
Home | Magazin | Kultura | Priča za popodne: U društvu nišana
priča za vikend
FOTO: Ilustracija

Priča za popodne: U društvu nišana

Mačak je otključao svoju kafanu, donio svakome po pivo, stavio na sto karte i pepeljare

Refik Balićevac, zvani Rele, gazda čuvene kafane “Pjaf” koja se nalazila na vrhu Bistrika, odavno je već izgubio živce nagovarajući zadnje goste da idu kući: “Pa ima li iko od vas da radi sutra? Vidite li koliko je sati, hajmo spavati…”

Piše: Toni Skrbinac


I džaba je zatim Salem, zvani Mačak, po treći put tražio “daj nam još po jednu”, Reletova je bila zadnja i mi smo se oko ponoći našli pred kafanom. Mrkla, zimska noć prostrla se niz cijeli Bistrik, a sa neba su kao svjetlice dolijetali rojevi pahulja.

– Hajmo kod mene jednu odigrati, predložio je Mačak.

Zov kockarske partije bio je dovoljno moćan i Salem, zvani Mačak, Nećko, zvani Nidžo, taksista Sabo i ja krenuli smo do Salemove… jedno vrijeme je tu bila prodavnica pića, jedno vrijeme granap, a evo sad je Salem omaleni prostor pretvorio u kafanu pokušavajući da nađe pravi poslovni smisao i čar od tog nevelikog kutka koji je cijelim izlogom gledao na ulicu. Ma nije to od “Pjafa” bilo daleko ni stotinu koraka.

Inače, taj nazovimo ga poslovni dio, pripadao je velikoj kući u kojoj su živjele dvije porodice. Salem je završio osnovnu, u to sam siguran, njegov kratak kriminalni put obilježila je nesreća o kojoj Salem nije nikada pričao… tek ostala mu jedna noga ukočena i korisna samo utoliko što mu je omogućavala održavanje ravnoteže, inače ju je vukao kao što ljudi vuku neki teret pored sebe. Možda je i ta deficitarna činjenica uticala na Salemovo svakodnevno praćenje svih novina i povremeno, za te krugove i slojeve nezamislivo druženje sa romanima, bilo kako bilo Salem je bio informisan i dosta rječit čovjek. I igrao je dobro remi, puno bolje i od Sabe i od Nećka, a ja mu nisam dao pardona.

Prije negoli se smjestimo za jedan od dva stola koliko je brojala Salemova minijaturna kafana, samo bih vam još predstavio druga dva lika.

Nećko, zvani Nidžo, bio je bistrička raja tri ili četiri godine stariji od mene. U to vrijeme kada sam ja imao pa možda ni nepunih osamnaest to je bila velika razlika, utoliko veća i drastičnija jer je Nećko važio za pravog mangupa koji je bio posebno uspješan kod žena. Moram priznati da je taj crnokosi lafčina odigrao i kratku ulogu u mom tadašnjem ponašanju. Jer, kad bi Nećko nešto pričao, znao je trzati glavom u desnu stranu, otprilike onako kako to rade konji i meni se taj pokret učinio toliko impresivnim i šarmantnim da sam neko vrijeme počeo da ga oponašam. Sve dok mi jednom Čečo nije prijateljski rekao: “Jebote, Toni, što to trzaš glavom ko onaj bolesnik Nećko!?”

Nećko je dakle izgledao kao holivudski glumac, nosio je za ono vrijeme najskuplju garderobu, govorio prijatnim muškim baritonom i da sam slikar i sad bih ga, nakon skoro pedeset godina umio nacrtati. Toliko su mi se njegove pravilne crte lica, lijepa glava i impresivno tijelo urezali u pamćenje.

Preostaje još taksista Sabo, po godinama, statusu i ugledu glavni te večeri među nama. Vozio je Citroena ajkulu, za ono vrijeme čudo od auta, bio je visok, mršav, a na koščatom i dugom prstu desne ruke uvijek je nosio ogroman prsten – pečatnjak.

Mačak je otključao svoju kafanu, dok smo se razmještali i namještali donio svakome po pivo, stavio na sto karte i pepeljare i preostalo nam je samo da dogovorimo vrijednost poena i ko će prvi dijeliti.

– Jebo majku kako pada, ako ovako nastavi, nećemo ujutro moći na ulicu ni izaći, rekao je Nećko.

Rojevi pahulja izgledali su još impresivniji jer su bili osvijetljeni uličnom sijalicom koja je stajala na stubu preko puta Mačkove kafane.

Ali kad su karte počele da šušte, zaboravili smo svi i na snijeg i na vrijeme, bili smo duboko u partiji. Uglavnom tišina i puna koncentracija prekidana ponekom psovkom i komentarom: e jebo mu ti moju sreću, ko mi je ovo presjekao karte u ruku mu se pose…

Bistrik je spavao, pahulje tiho padale kad u neko doba… glasovi isprva daleki i nerazgovijetni, a što su se više bližili, postajalo nam je jasno da se kafani približavaju dva glasa: jedan dubok ko iz bureta i drugi grlen i piskav.

– Jesam ti rekao da će Mačak biti otvoren, čuo se onaj piskutavi.

I u to su u kafanu ušli Terza Mustafa, zvano Mujo, i Tukić ?, zvani Šeha. Ovaj upitnik hoće reći da se imena ne sjećam iako bih morao znati kao što znam imena i prezimena trojice njegove braće, mojih bliskih komšija, ali Šehu sam navikao zvati Šeha i ime možda nisam nikada ni znao. Šeha je osim što je bio grlen važio i za kavgadžiju. Posebno kad popije. Bio je omiljen kod raje i to mu nije uzimano za zlo. Mene je znao ponekad prozivati i izazivati, ali otkako sam mu poklonio jedno penkalo, prozvao me profesorom i tako me je do kraja svog života zvao.

Terza Mustafa, zvani Mujo, upisao je sa mnom prvi razred osnovne škole i u razredu je važio za najvećeg izjelicu. Kad bi mi zgađeni ostavljali kriške namazane sa smrdljivim, užeglim puterom, Terza bi ih uredno smlatio. Zato je i bio onako malo okrugao kao burence. A da sa hranom, kako su govorile naše majke, u tijelo ulazi snaga uvjerio sam jednog zimskog dana kada samo se vraćali iz škole.

– Hajmo se pohrvati, predložio je Terza kod Doma na Hridu, bacili smo torbe i uhvatili se ukoštac. Nije trajalo dugo, a ja sam bio povaljen.

– Hoćemo opet, upitao me je i ja sam zauzeo oprezniju pozu, ali sam svejedno nakon nekoliko sekundi bio na srećom mekom snježnom tlu.

Shvatio sam da nemam s njim šansi. Bilo je to prijateljsko odmjeravanje snaga i s Terzom sam bio i ostao prijatelj do kraja njegovog života. Jednom, kad su već sijede stanovale na našim glavama, sretnem Terzu na njegovom štandu na Principovom mostu, odemo odatle do jednog kafića i osvanemo uz piće i priču.

No, vratimo se u kafanu kod Mačka gdje mi igramo karti, a Šeha i Terza nešto pričaju. Piskutavi glas Šehin počeo iritirati Sabu.

– Može li to malo tiše, niste sami… vidiš da igramo karti, kaže Sabo.

– Ovo je kafana, a ne tvoja kuća da nas utišavaš, odvraća Šeha, a zna da raspolaže sa moćnim oružjem koje se zove Terza.

– Heeej, hoš da letiš naglavačke kroz vrata!?, spušta karte na sto Sabo i prijeteći se diže.

Šeha šuti, ali evo Terze iz drugog plana: “Hoš da letiš ti kroz vrata!?”

Ostali pomiču stolice, dvoboj je neminovan. Evo tuče na malom prostoru. Ne zna Sabo ko je Terza ni kako se snagom opasao još u sedmoj godini svog života. Ma nije trebalo brojati ni do deset, već je bio na podu… Terza nad njim, a Šeha viče: “Ubij ga, Mujo, ubij ga, Mujo…”

Nije ga ubio, ali ga je porazio.

Onda su Terza i Šeha napustili kafanu. “Ti ćeš nama prijetiti, jebo ti sve svoje”, uzviknuo je pobjednički Šeha.

Sabo je sjeo za sto ko popišan. Partiju smo prekinuli.

E, sad, kako bi rekla jedna moja prijateljica koja voli ne znam zašto, ali neke značajne misli započeti tom riječju… e, sad: Sabo je umro prije rata, Nećko se izgubio negdje u Njemačkoj i samo je jednoga dana došla vijest da je ubijen, Salem, zvani Mačak, neko vrijeme poslije rata izašao na taksi, a onda i on umro. Šeha je poginuo na početku rata. Terza se razbolio i nema možda ni dvije godine otkako je umro.

Pišem ovu priču, a kao da se nalazim u društvu nišana. Jedini ostadoh. I samo zahvaljujući toj činjenici nastala je i ova priča.

P.S. I na samom početku priče pomenuti gazda “Pjafa” Refik Balićevac, zvani Rele, umro je prije otprilike tri godine. Bila velika dženaza na groblju u Jarčedolima. “Pjaf” je bio omiljena kafana generacija i generacija Bistričana i inih Sarajlija… a Rele miran, dobroćudan i drag čovjek.

By Oslobodjenje.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

Poslušajte kako Armin Muzaferija izvodi hit Lady Gage/ VIDEO

U okviru projekta Avlija live Armin Muzaferija je objavio cover pjesme “Always Remember Us This …