Saturday , July 11 2020
Home | Prvi poljubac na Skenderiji, izgubismo dah, a ona me se više ni ne sjeća…
most__poljubac
FOTO: Ilustracija - prvi poljubac

Prvi poljubac na Skenderiji, izgubismo dah, a ona me se više ni ne sjeća…

Poslije mnogo godina konačno odlazim u rodni grad. I dok koračam preko Skenderija mosta, zastanem… i siguran sam da u vazduhu osjećam vrelinu daha onoga dalekog poljupca

I danas je to niska, neugledna zgrada na kojoj se uočavaju velika metalna slova DTV PARTIZAN. Nalazi se u Mis Irbinoj ulici u gradu Sarajevu koga su odmah po završetku Drugog svjetskog rata prozvali “mali Pariz” i to sve zbog jednog muzičara Slavka Hitroga, koji je u hotelu Evropa sa svojim kvartetom kao od šale svirao svjetski popularnu “Ramonu” ili “Over the rainbow”. Sa saksofonistom Zagorcem, basistom Sinjerijem i bubnjarem Nikolićem mogao je i da “izvuče” Miles Davisovu “Birth of the Cool”, a to su mogli da primijete i procijene samo najbolji poznavaoci džeza, ali i u to vrijeme u gradu na Miljacki takvih je bilo poprilično.

Tih posnih godina u šeher su dolazili tek rijetki stranci, a uglavnom su odsjedali u hotelima Evropa ili Central. Mnogi od njih nisu očekivali takav nivo muzičara i njihovog repertoara, i po odlasku, svoje prijatno iskustvo širili su preko Beča, Pariza, Londona, Hamburga, pa sve do New Yorka.

Samo džez je kao neka prelazna bolest pa se i brzo uvriježi. Slavko je već uveliko gostovao po “Evropi noću”, a kući, u velikoj dvorani FIS-a u jednom dahu pod dirigentskom palicom Srđana Matijevića treštali su Harry James, Luis Armstrong, Dave Brubeck, Red Garland, i sve to preko pet saksofona, četiri trube, četiri trombona, bubnjeva…

FIS postaje centar i kultno mjesto mladih Sarajlija. Djevojke nose suknje tergalke i tijesne bluze od “mačije” vunice, a one slobodnije, umjesto konjskih repova, ošišane su kao Džin Simberg, a mladići osim dugih i širokih zulufa u uglu usana premeću dogorjelu cigaretu poput Jean-Paul Belmonda iz istoimenog Godarovog filma “Do posljednjeg daha”.

Moji prvi životni koraci rastezali su se između rodne Radićeve i ulica Augusta Cesarca, odnosno Mis Irbine, gdje se nalazila zgrada FIS-a. Još nisam krenuo u osnovnu školu, a u FIS-u sam bio varen i pečen. Vjerovali ili ne, kao da je bilo još jučer, danas čujem graju i zvižduke kada igraju košarkašice, odbojkašice i rukometašice Mlade Bosne, dok se tribine otvorenog igrališta tresu od navijačkih pokliča. Mi djeca smo ispod njih, šćućureno buljimo u brze i snažne rivalke koje lavovskim skokovima jurišaju prema protivničkim stativama, a gore iznad nas, starija raja, a među njima najviše “čilabera” koji su osim dobre tekme parili i oči na tijesnim dresovima mladih sportašica…

Majka servira ručak očekujući oca sa posla, ali on ne dolazi. Otvara prozor i onda se iz obližnjeg FIS-a ori navijačka vatra i ona zna da će se supa ohladiti, vraća je u šerpu, a krompir u rerni će se zasigurno stvrdnuti, a on se, kako je uvijek govorila, ne može podgrijati. Naši očevi, moj i mojih jarana, poslije utakmice odlaze u obližnju baštu Istre da se kriglama Sarajevskog piva i sa po kojom rakijicom okrijepe poslije bučnog navijanja i “kibicovanja”…

SARAJEVO GRILL TORONTO

I dok otac pokušava da zagrli ljutu majku koja mu zalupi vrata spavaće sobe ispred nosa, on samo odmahne rukom i kaže
“Feee što ona Meliha ima šut… a kako samo ona Vesna brani… ali niko ne dribla kao Minka. I niko, i niko nema onako onako razvijene… kao ona.”

Gledam u oca koji pali cigaretu i uzdiše, a zatim odlazim da se svijem uz majku. Dok liježem uz nju, osjetim da joj je jastuk vlažan od suza, i ja je pitam:

“A zašto plačeš, mama!?”

“Ništa, sine… ništa, ne plačem!”, kaže i pomiluje me po glavi.

Đak sam prvak, čitam Veselu svesku, Male novine i knjige biblioteke Lastavica. Ćopićeva Magareće godine bila je prva, protabirio je od korice do korice, a uskoro u FIS-u počinjem i da treniram boks. Bilo nas je sedam ili osam. Već poslije dva tri “sparing” partnera kući dolazim razbijene njonje, ali ne odustajem. Rođeni me otac bodri da istrajem dok se mati očajnički protivi.

Kao pionirski kandidat za buduće šampione u najtežim kategorijama zajedno sa svojim haverima iz sekcije imamo pristup zatvorenoj kafanskoj sali u kojoj se nalazio televizor. Iščekivali smo boks meč između Patersona i Johansona. Prostorija je puna dima, znoja i graje, sve goli navijač.

“A za koga navijaš?”, pita me neki klinja moga uzrasta.

“Za Patersona”, kažem važno.

“A ja za Johansona”, kaže on našepureno.

“Eki, a iz koje si ti mahale?” pitam ga.

“Šenoina”, veli.

“A šta ako Paterson pobijedi?”

“Poješću govno k’o baklavu”, kaže i ušmrkne slinu koja mu curi iz nosa.

U petoj rundi Ijevicom k’o maljem Johanson nokautira Patersona i dok cijela sala FIS-a ječi od navijačke slasti, klinac iz Šenoine mi se unosi u lice i sa usana mu čitam, jer ga od galame ne čujem:

“Izgubio ti je Paterson… sad ti trebaš pojest’ govno k’o baklavu.”

I taman zamahnem da ga nokautiram, a onda mu vidim onu slinu kako se razlijeva iz nosa i odustanem od svog prvog nokauta u karijeri.

Deset godina kasnije u Ulici kralja Tomislava u krojačkoj radnji Steve Kuntića šijem prvu košulju na cvjetiće i sa epoletama, istu onakvu kakvu je nosio Mike Dolenz iz Mankisa. Čika Stevi sam isjekao sliku iz Džuboksa, a onda kupio još jedan primjerak jer sam magazine ljubomorno skupljao. Sliku je rajsinglom priheft’o na zid i rekao:

“Tanak sam s vremenom, dođi u četvrtak, šijem po tri komada za Pimpeka i Bodu iz Indexa. Poznaješ li ih?”, pita dok cifra šivaću mašinu.

“Ahaa, iz FIS-a. Sa Pimpekom sam puc’o ‘na male’… ali ranije!”, kažem ponosno.

U subotu u prugastim frulicama sa uglancanim cipelama na šnale i u taze ‘šulji sa rajom idem na jednu od svojih prvih igranki, u FIS! Uzbuđen sam pa palim “kentušu” koju ležerno zabijam u tijesni džep, ali pazeći da viri kutija kako bi se jedna Snježana mogla uvjeriti kakve cigarete pušim.

I te subote se ništa nije dogodilo, NJU sam redovno viđao na korzu, a subotom obavezno u FIS-u na igranci. Bojao sam joj se prići, a kada su djevojke birale, duboko sam uvlačio dimove kako bih ubio strah – ako mi slučajno priđe, ali nije! Utjeha mi je bila što nije izabrala ni nekog drugog. Posmatrali smo se kroz mrak i dim kao dva zaljubljena djeteta, a Bodina čarobna gitara puna instrumentalnih fora i Pimpekov glas “Ruuukeee mooojeeeee neeekooo ćeee daa treebaaa” davali su podršku da izdržimo do sljedeće subote, sljedeće igranke kada ćemo zaista, kako pjesma Indexa kaže, pružiti ruke jedno drugome…

Prolazile su subote za subotom, ja i Žana smo se sve zaljubljenije gledali, ali i dalje smo čekali da nas neko upozna, da se neki moj dobar jaran ili njena drugarica konačno smiluju…

Januar je 1968. i sarajevska zima okiva grad u ledenu košulju koja ne da ni tramvajima da se rano ujutru izvuku iz svojih remiza i krenu špartati gradskim kvartovima, ali ni minus dvadeset i pet nije smetao da se sva mladost Sarajeva jedne večeri skupi u FIS-u jer svirali su legendarni gosti iz Beograda, Siluete i Zoran Miščević. Do tada smo ih slušali samo preko radija ili po lijevim igrankama na kojima su ih imitirali neki falš muzički sastavi…

To veče sam imao čudan osjećaj u stomaku, znao sam da ćemo se konačno ja i Žana upoznati. I desilo se. Gužva za ulazak u salu FIS-a bila je kao nikada do tada. Pratio sam je poput sjenke i ostao bez svih dugmadi na kaputu. Nismo bili daleko jedno od drugoga kada su Siluete počele da trešte: “Sha la la la li”. Vrisak u sali bio je početak histerije nikada viđene u našem gradu. Neko se onesvijestio, neko čupao kose, mnogi plakali, a svi vrištali i mlatili glavama u sav glas beskrajno ponavljajući: “SHA LA LA LA LI”.

Kada su Siluete “krenule” sa Donovanovim “Uhvati vjetar”, histerija se pretvorila u opšti lom, razbijane su stolice u sali, polupana sva stakla, pokradena garderoba i mnogi novčanici, a onda je počela i opšta tuča, ali sve to vrijeme Siluete nisu popuštale… a onda opšti delirijum. Zoran Miščević razbija gitaru i ostali članovi benda uz škripu i jauke pojačala koja ispuštaju dušu lome svoje instrumente i FIS se pretvara u pakao.

lz njega na neki, ni do danas mi jasan, način izlazimo ja i Snježana, čvrsto se držeći za ruke, a onda dok smo zakoračili na skenderijski most, zastadosmo da uhvatimo dah, ali ga ponovo izgubismo jer su nam se usne spojile. BIO JE TO MOJ PRVI POLJUBAC U ŽIVOTU.

Do tada nikada nisam poljubio nijednu djevojku, i da budem iskren, za njegovim ukusom sam tragao godinama, ne štedeći usne ni ljubavnog žara. Ali… jeste bilo lijepo – samo nipošto kao te noći na mostu Skenderija sa jednom Žanom koja me se sigurno više i ne sjeća…

Jer naša ljubav trajala je samo tri susreta, a onda se počela zabavljati sa jednim koji je svirao gitaru za koju ja nisam imao talenta. Sjećam se da sam joj napisao pismo kako sam odlučio da se ubijem zbog nesretne ljubavi i poslao joj ga po njenoj najboljoj drugarici. Nije mi odgovorila… i zato sam valjda preživio.

Preživio sam i “bosanski pakao”, a i onaj koji se zove emigracija. Poslije dosta godina konačno odlazim u rodni grad. I dok koračam preko Skenderija mosta, zastanem… i siguran sam da u vazduhu osjećam vrelinu daha onoga dalekog poljupca, tik lebdi iznad mojih nosnica i užarenih obraza. Udišem duboko, hoću da ga što dublje udahnem, ali mi zasmeta suza u oku i odustanem.

Lagano, da ne kažem svečano, koračam prema zgradi FIS-a, prolazim pored svoje bivše osnovne škole koja se nekada zvala “Slobodan Princip Seljo” i Ulicom Augusta Cesarca koja isto to više nije, sada je La Benevolencija, bližim se FIS-u. Ispred njegovog ulaza dva, tri kafanska stola, ljude koji sjede za njima ne poznajem. Zagledam park preko puta i vidim Davorina i Mirzu od stakla u prirodnoj veličini, a onda pomislim kako su iskrena i lijepa sjećanja bolja i čvršća od neukusnih i lohotnih spomenika…

I dok bivšom Dositejevom, sada nosi ime nekog hrvatskog velikana, odmičem što dalje od protekle Miljacke, neka mi sila još jednom okrenu glavu… i tada ponovo vidim, a i čujem onaj urnebes pred svetilištem naše mladosti. Progutam knedlu u grlu, zabijem ruke u džepove, razgulim k’o čvrst vojnik od mjesta koje je trajno nestalo u vrtlogu minulog vremena i košmaru promijenjenih imena ulica, a u kojima se nisam u stanju snaći.

Priča iz knjige “Je l’ Saraj’vo gdje je nekad bilo”

Piše: Nebojša Knežić