Saturday , October 24 2020
Home | Pozitiva | Ratna sudbina ih odvela u Ameriku i Švedsku, vratili se u domovinu: “BiH je najljepša zemlja, Tuzla najbolji grad”
FOTO: Mirza i Idana Mahić sa djecom

Ratna sudbina ih odvela u Ameriku i Švedsku, vratili se u domovinu: “BiH je najljepša zemlja, Tuzla najbolji grad”

U moru priča o odlasku u svijet i potrazi za poslom, boljim uslovima života i sigurnijom egzistencijom donosimo jednu izuzetno neobičnu, pozitivnu i motivirajuću priču o porodici koja je odlučila da živi tamo gdje je kako sami kažu “mirna duša”.

Mirza i Idana Mahić školovanje su završili u Švedskoj i Americi a nakon upoznavanja zajednički interes je bio da mirnu luku pronađu tamo gdje će u potpunosti osjetiti svoje zadovoljstvo i mir.

Danas sa sinom Makom i kćerkicom Laylom žive u Tuzli i vjeruju da bolje sutra postoji ali da svi skupa moramo biti aktivni kreatori boljeg ambijenta i vlastitim primjerima promovisati pozitivne vrijednosti u društvu. Ove godine Mirza i Idana proslavljaju 10 godina braka ali i 10 godina od povratka u Bosnu i Hercegovinu. Kao 12-godišnjaci tokom rata Mirza i Idana napustili su Bosnu i Hercegovinu, Mirzu je put iz Tuzle odveo u Sjedinjene Američke Države, Idana je iz rodne Banjaluke sa porodicom odselila u Švedsku:

SARAJEVO GRILL TORONTO

“Zbog zdravstvenih problema užeg člana porodice i potrebe hitnog liječenja istog, koje nije bilo moguće u ratnoj Bosni i Hercegovini, sa porodicom iz Tuzle otišao sam u novembru 1994-e za Chicago, tada sam imao 12,5 godina. U Americi sam se školovao te diplomirao e-trgovinu na DePaul Univerzitetu u Chicagu, a nakon toga sam magistrirao ekonomiju na Loyola Univerzitetu koji se također nalazi u Chicagu.” za Tuzlanski.ba Mirza počinje svoju priču, te prepričava iskustvo koje je imala supruga:

“Idana je 1992-e iz Banja Luke sa porodicom “otišla” za Novi Pazar, da bi se zbog pogoršane političke situacije u tom dijelu bivše Jugoslavije, 1998-e odselila za Geteborg u Švedsku, imala je tada 12 godina. Idana je naravno nastavila školovanje da bi kasnije diplomirala politologiju, magistrirala javnu upravu na Geteborškom Univerzitetu.”

Foto: V. Živković

Trenutak kada su se prvi put upoznali bio je poseban, oboje se sa blagim osmijehom na licu prisjećaju okolnosti u kojem su se pogledi sreli i kako kažu tada su već znali, da će 2008. godina koja je tek nastupila biti jedna od najljepših: “Krajem 2007-e sam bio am u Tranasu (Švedska) u posjeti neni, amidži i strini koji su tu živjeli, Idanu sam upoznao na proslavi Nove godine u ex-Yu baru/diskoteci u Geteborgu, tako da je vrlo lako prisjetiti se datuma; 1. januar 2008. u 12:10 ujutro je počeo naš prvi razgovor.

Upitao sam Idanu šta misli o životu u Švedskoj i kakvi su joj planovi, kada je odgovorila da je lijepo ali da srce kuca za Bosnu i Hercegovinu, da razmišlja o povratku – rekao sam da možemo nastaviti razgovor jer imamo isti pogled na tu temu koja je meni bila jako bitna. Prije nego što smo stupili u brak, zabavljali smo se oko godinu i po dana, većinu vremena proveli smo u Tuzli, ja sam radio od kuće virtualno, a Idana je pisala magistarski rad. Sjećam se da je Idani bilo interesantno vidjeti moju reakciju kad smo ulazili u Tuzlu po prvi put zajedno, autobusom iz Sarajeva – prolazili pored termoelektrane u Tuzli a meni suze u očima. Sada joj je jasno i zašto, jer danas gajimo zajedničku ljubav prema ovom gradu.”

U vremenu kada smo svjedoci masovnog iseljavanja mladih u potrazi za sigurnim zaposljenjem, sređenijim sistemom i boljim životnim uslovima kod Mirze i Idane se rodila ideja o povratku u BiH, tačnije u Tuzlu. Kako je uopšte došlo do toga?

“Oboje smo imali slično odrastanje u smislu da smo svaki godišnji odmor provodili u Bosni i Hercegovini, ja sam svako ljeto radio po 13 sati dnevno kao teniski trener, samo da bi proveo 15 dana u Tuzli. Idana je isto tako obavljala različite poslove da bi mogla provesti dio ljeta u domovini. Logično nam je onda bilo da pokušamo živjeti tu gdje idemo na odmor, gdje nam je najljepše, a da biramo druge destinacije za ljetovanja/zimovanja.

Foto: V. Živković

Kakva je bila reackija porodice, prijatelja ili kolega na poslu kada ste između Švedske i Amerike odabrali povratak u BiH kao konačnu mirnu luku za podizanje porodice?

“Iskreno nisu baš bili oduševljeni, smatrali su da je to neka faza koja će kratko trajati. Ali mi smo imali veliku želju da nam se djeca rode i odrastaju u Bosni i Hercegovini, da puste korijene ovdje. Oni kasnije možda i odu negdje vani da studiraju ili rade, ali jednom kad čovjek pusti korijen i stvori tu ljubav za domovinom, uvijek se vraća – mi smo dokaz. Čak smo otišli i korak dalje, nakon što smo živjeli na Brčanskoj Malti u stanu gdje sam odrastao, i jedan kratak period na Sjenjaku, sada smo u blizini škole Centar, dijelu grada gdje je moja mama odrasla, i njenji roditelji, u biti svi moji Bešlagići – jednostavno imao sam želju da moja djeca odrastaju gdje sam i ja sam proveo veliki dio svog djetinjstva kod majke/djeda, i na tenisu.” ističe Mirza.

U BiH se danas mladi školuju, završe fakultete i idu vani kao “gotov proizvod“ da pronađu posao, vi ste otišli vani, završili prestižne fakultete, zaposlili se vani i vratili u BiH? Vaš poslodavac je američka kompanija? Dakle moguće je živjeti u BiH a raditi za američko tržište?

“Naravno, uvijek kruže te priče kako naše školovanje ne valja, kako nam je obrazovni sistem loš, a onda se postavlja pitanje kako je moguće da su baš Bosanci i Hercegovci najbolje integrirani u recimo Švedsko društvo, od svih etničkih grupa koje su tamo došle (dokazano). I ne samo u Švedskoj, nego gdje god dođe naš kadar vrlo brzo se uklopi u to društvo i postane produktivan dio istog, od Njemačke, USA, Kanade, itd…

Očigledno nije sve to tako loše, ili nam obrazovni sistem nije toliko loš kao što govore, ili u našim porodicama odgajamo djecu na način koji nije za zanemariti. Znači moguće je i otići, i vratiti se, i raditi od kuće, pogotovo sada sa pandemijom sve je više ljudi koji rade virtualno, iz svoga doma za različita svjetska tržišta, ono što Idana i ja radimo zadnjih 12 godina, sad je veća stvarnost nego ikada. Ali ponavljam ta želja, i rad ka određenom cilju mora biti konstantno prisutna. Prva sam generacija koja je završila smjer e-trgovine u cijeloj Americi, jer je moj san je bio da radim virtualno iz Tuzle znajući da mi baš taj smjer daje najveću šansu za postizanje tog sna.”

Foto: V. Živković

Pored toga što ste živjeli vani, avanturističkog ste duha, volite mnogo da putujete i obilazite brojne destinacije, slažete li se sa konstatacijom da Bosna i Hercegovina ima prirodne ljepote kakve su rijetko viđaju? Možete li napraviti paralelu između svega viđenog vani i onog što mi imamo?

“Generalno slabo cijenimo sebe, uvijek mislimo da je “trava zelenija kod komšije” – a imamo prekrasne rijeke, šume, planine, itd… jako dobru kuhinju, veliku dozu ljudskosti i humanosti koja je sve manje prisutna na zapadu. Jednom prilikom smo bili u Arizoni, Idana i ja ugledamo natpis “scenski pogled” koji se naplaćuje 5 dolara, te mi naravno znatiželjni platimo da vidimo to čudo. Drugi turisti koji su tu bili oduševljeni prizorom a mi možemo samo reći da je besplatni pogled sa Kicelja, sa Ilinčice, sa vikendice na Majevici jedno 100 puta ljepši od ovog što smo mi platili da vidimo. Zadnji put na raftingu na Neretvi, grupa turista sa bliskog istoka pije izvorsku vodu koja teče iz stijene i samo ponavljaju: “Džennet” – nešto što je njima Džennet, nama svakodnevnica”.

Predivne plaže i impresivne građevine Chicaga sa jedne strane, miran Švedski mentalitet, mnoštvo otoka i jezera sa druge zamijenili ste slanim gradom. Jeste li zadovoljni životom u Tuzli?

“Zadovoljni smo, prvenstveno što imamo izuzetno dobre prijatelje koji simboliziraju ono što čini ovaj grad jedinstvenim na Balkanu, a to je suživot različitih vjera i kultura. Tuzla nudi interesantan i dinamičan život i za djecu, slana banja, Panonska jezera, i veliki broj sportskih klubova koji odlično rade u razvoju iste te djece. Možemo reći i da je dolaskom Wizz Aira isto tako Tuzla postala dobro povezana sa zapadnom Evropom, a uvijek je bila povezana sa Sarajevom, Beogradom i Zagrebom zbog relativne blizine. Nešto što bi istinski voljeli da se poboljša je kvalitet zraka zimi, na tome se mora raditi intenzivnije, često se dešava da prijatelji i rodbina ne žele da nas posjete zbog zagađenosti zraka u gradu, a da ne govorimo o štetnosti za sve građane Tuzle, pogotovo djecu i stariju populaciju. Isto tako smatramo da se cijeli grad mora ravnomjernije razvijati, jer imamo prijatelje u skoro svim dijelovima grada, i vidi se da su određena naselja zapostavljena nauštrb užeg jezgra.”

Foto: V. Živković

Kao diplomirani politolog i magistrica javne uprave Idana Mahić vjeruje da se BiH može otrgnuti od loših politika, nacionalističkih retorika, nesposobnih kadrova, korupcije, nepotizma…

“Moguće je, sa naše dvoje djece često putujemo kroz različite gradove u BiH, od Trebinja, Ljubuškog, Sarajeva, Banja Luke, itd… i mislim da najviše kroz druženje, upoznavanje možemo širiti priču o suživotu koji gajimo u Tuzli, ne samo pričom nego ponašanjem da gradimo te srušene mostove između ljudi. Naravno ovo nije nešto što će se promijeniti preko noći, nego vlastitim primjerom započeti taj proces, i ako nas se dovoljno uključi u taj proces, vremenom će doći i pozitivne promjene i pomaci u društvu. Postoji kineska poslovica koja kaže da je najbolje vrijeme za posaditi drvo bilo prije dvadeset godina, a drugo najbolje vrijeme je sada. Dakle, najbolje bi bilo da smo prije dvadeset godina počeli sa rješavanjem političkih problema unutar države, ali danas je bolje nego sutra, danas je bolje nego za opet nekih 20 godina.” kaže Idana u prijatnom i motivirajućem razgovoru za Tuzlanski.ba.

Iz vaše perspektive, koju poruku bi uputili mladim ljudima koji ne vide perspektivu u BiH? Da li otići, ostati ili poput vas otići pa se vratiti?

“Naš savjet je da mladi ljudi slušaju svoje srce i da rade ono što misle da će ih činiti sretnim, da se ne boje probati nešto novo, da se ne boje otići negdje novo, a isto tako znati da nije poraz vratiti se. Najgore je odrasti i onda kajati se, što niste nešto učnili. A prvobitno prije donošenja bilo kakve velike odluke, mlad čovjek prvo mora znati sebe cijeniti, cijeniti odakle dolazi, i nikada ne zaboravljati svoje korijene.” za kraj razgovora zaključili su Mirza i Idana prenosi Tuzlanski.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

Moja priča – Merima Šadić: Balkanci su najplemenitiji, takvo gostoprimstvo ne postoji nigdje u svijetu

Merima Šadić koja je trenutno menadžer 4 doktorske ordinacije u Velikoj Britaniji, razgovarala je s nama, …