Saturday , October 24 2020
FOTO: Toronto

Sarajlije u Torontu

Često se sjetimo kada smo u rano jutro jeli vruće kifle iz pekare na Baščaršiji i perece iz kioska kod Prve gimnazije, kad smo se svako veče sastajali na Klupi ili kod Čenge, kada smo u zimske dane mirisali pečeno kestenje na Vase Miskina.


Autor: Vesna, Toronto

Živim u Kanadi od 1993, skoro četvrt vijeka. Došli smo ovdje na početku rata, kad smo uvidjeli da nam u Sarajevo nema povratka i da nigde drugde u našoj bivšoj domovini za nas nema mjesta. Od prvog trenutka u Kanadi se osjećamo kao kod kuće.
Zavoljeli smo ovu zemlju, u kojoj vlada red, rad, tolerancija, čistoća i ljubaznost. Znamo mi da ljubaznost Kanađana nije uvijek iskrena, ali nama to nije ni važno, ljudi su učtivi, primili su nas u svoju zemlju, pružili mogućnost da radimo ono za šta smo se školovali, omogućili da živimo normalan život i da se ne osjećamo kao stranci, prihvatili naš naglasak
engleskog jezika, ma kako izražajan bio.

Šta drugo možemo poželjeti?

Mrakovic-Meat-Toronto

Ovdje ima ljudi iz cijelog svijeta. Kažu da je Toronto najmultikulturniji grad na svijetu. Kad dođeš ovdje, onda tek shvatiš kako si malen, kako si samo jedan od miliona ljudi koji ovdje dolaze da nađu svoje mjesto pod suncem. Kako da učiniš da te neko primjeti i da ti da šansu da pokažeš šta znaš? Kako da se izdvojiš iz te mase, u kojoj su većina visoko edukovani ljudi, ali koji ovdje još ništa ne znače? Uz sve druge komponente početnog kulturnog šoka (nema ni jednog papirića na ulici, nikoga ne smiješ dodirnuti stojeći u redu ili vozeći se u autobusu, strogo poštovanje saobraćajnih pravila, nema
trubljenja kad izgubiš strpljenje u vožnji), spoznaja o vlastitoj veličini i važnosti, ili bolje reći malenkosti i nevažnosti, jeste nešto što je u početku najteže prihvatiti.

Ali s vremenom, kad stekneš malo samopouzdanja, kad vidiš koliko u realnosti znaš i koliko možeš, čovjek se vrati u normalu i svijest o sopstvenom identitetu se rehabilituje. Ovdje se radi mnogo i dugo, život je stresan i ispunjen, godine prolaze u toj trci da nešto stigneš i postigneš, a onda odjednom shvatiš da imaš 50 i neku i da su tvoje najbolje godine iza tebe. Gdje su prošle, tako mi nedostaju….

Još uvijek gledam u sebi neku mladu osobu, i kad sam sama i kad sam u društvu, ne mogu da vjerujem da neko u meni vidi sredovječnu ili stariju ženu. Mnogo toga smo moj suprug i ja preturili preko glave u ovih dvadesetak godina: naći posao, napredovati na poslu, uklopiti se u ovđašnji poslovni kapitalistički sistem sa svojom emotivnom slovenskom i, u osnovi,
socijalističkom dušom, kupiti, opremiti i otplaćivati kuću, automobile, putovanja, podići dijete na najbolji način, omogućiti joj da ide u dobre škole, da se bavi aktivnostima koje voli, dovesti roditelje iz Sarajeva ovdje, brinuti se o njima do današnjeg dana, proći s njima kroz sve njihove bitke, sa jezikom, gubitkom svega što su stekli, sa novom kulturom, novcem, bolestima, poznanicima, smrću….
Ogromna je to odgovornost za par mladih (i sada ne tako mladih) ljudi, nije ni čudo da je 20 i neka godina prošla kao dlanom o dlan.

Iako i danas mislimo da je dolazak u Kanadu bio najbolji potez koji smo, u tadašnjim okolnostima, mogli napraviti, i iako smo u biti veoma srećni i ponosni na život koji smo ovdje izgradili, često se sjetimo drugih, dalekih vremena, kada smo u predratnom Sarajevu živjeli svoje najljepše godine, kada smo u rano jutro jeli vruće kifle iz pekare na Baščaršiji i perece iz kioska kod Prve gimnazije, kad smo se svako veče sastajali na Klupi ili kod Čenge, kada smo se trebevićkom žičarom penjali na planinu i odozgo se divili ljepoti našeg grada, kada smo u zimske dane mirisali pečeno kestenje na Vase Miskina, dok nas je gusti sarajevski smog štipao za oči i nos.

Interesantno je koji te detalji najviše sjećaju na prošlost, na bivšu domovinu i rodni grad, donoseći rijeku suza prije nego što se uspiješ snaći. To nikad nije knjiga, ili film, ili fotografija, nego uvijek neki poznati miris (pečeni kesten ili zimski smog) ili pak zvuk pjesme koju dugo nisi čuo. Naš život u Sarajevu sada mi se čini kao neki divan, bezbrižan san, udomljen u lijepe pastelne boje i prijatne mirise, zaokružen toplim osjećajem sigurnosti i zadovoljstva. Iako nismo imali mnogo, bilo je nekako dovoljno i dobro.

Sada čitamo novine i portale i pratimo šta se tamo događa. Ne sviđa nam se to što vidimo i čujemo, to su sada neke druge zemlje, nama strane, sa mentalitetima i standardima koje mi ne razumijemo. Zato smo odlučili da svoje Sarajevo zadržimo u sjećanju onakvim kakvo je nekad bilo, odatle nam ga niko ne može uzeti. I da u duši još čuvamo Jugoslaviju, mada smo sasvim svjesni da ni nje već dugo više nema.

Vesna, Toronto, Kanada

Prilog objavljen u Politika.rs 2016.

Vaš komentar

ZIPA OVO

Bh. građani u Kanadi nezadovoljni radom Ambasade BiH u Otavi

Peticija za BiH je inicijativa Bh. kulturnog centra u Torontu, a o razlozima njenog pokretanja …