Tuesday , April 7 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Tragom drevnih Bošnjana: U Bosni je oduvijek živio samo jedan narod, NAROD BOSANSKI
Tragom drevnih Bošnjana
FOTO: Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana"

Tragom drevnih Bošnjana: U Bosni je oduvijek živio samo jedan narod, NAROD BOSANSKI

Radiosarajevo.ba nastavlja sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana – bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

Najznačajnije razdoblje za formiranje nacionalnih pokreta na našim prostorima, ali i šire, nastupilo jeod 1850. godine. U bosanskom društvu više nisu postojali neophodni socijalni, ekonomski i politički uvjeti zaformiranje bosanskog političkog naroda i njegovo prerastanje u jednu i jedinstvenu, bosansku naciju koja bi bila zasnovana na etničkoj pripadnosti (zajedničkom porijeklu, jeziku i kulturi) a ne, za razliku od susjedne srpske nacije, na vjerskoj pripadnosti.Taj proces iziskivao je ne samo političku svijest o bosanskom nacionalnom identitetu i oslobađanje Bosne od osmanske okupacije nego i ukidanje privilegija vladajućem sloju.

Zatirati trag

SARAJEVO GRILL TORONTO

S jedne strane, poraz bosanskog pokreta za autonomiju i odmazda Osmanskog Carstva  spram Bošnjaka su slomili kičmu Bosne, dok je isto Carstvo dalo slobodu Srbima da izgrade nacionalni pokreti državu koja će sistemski zatirati trag bosanskog naroda. Ugušenjem  pokreta za autonomiju Bosne pod Husein-kapetanom Gradaščevićem od strane osmanskog okupatora, proces izgradnje bosanske nacionalne svijesti je prekinut.

S druge strane, stanovnici Bosne su se i klasno razlikovali, što se zbog ostataka feudalnog društvenog uređenja u većoj mjeri poistovjećivalo s vjerskim pripadanjem. Nakon poraza pokreta za autonomiju, tokomzadnjih decenija osmanskog upravljanja Bosnom, ali i kasnije pod Austrougarskom Monarhijom, snaga i moćBošnjaka bila je u rukama vladajućeg sloja feudalaca, isključivo muslimana, koji su težili da očuvaju svoje feudalne povlastice, tj. postojeće stanje u kojem bi Bosna zadržala poseban status s muslimanskim elementom kao vladajućim. Buđenje svijesti o nezavisnosti Bosne, koje iziskuje ravnopravnost ili novi poredak, nije odgovaralo ovom relativno malom broju feudalnih porodica. Ideolozi srpskog nacionalizma su iskoristili ove okolnosti u bosanskom društvu u svrhu širenja srpskog identiteta. Pod jakim pritiskom ta dva nacionalizma mnogi su se Bošnjaci odrekli svoje bosanske identifikacije. Okolnosti u kojima se klasno (feudalno) raslojavanje moglo poistovjetiti s vjerskim zajednicama su išle u korist srpskoj ideologiji u njenim namjerama da se širi na prostor Bosne. Stoga je srpska vlast, koja je u Srbiji razvlašćivala i protjerivala jedan dio feudalnih veleposjednika (isključivo muslimane), dijelila njihovu zemlju kmetovima,dalakrajem devetnaestog vijeka veoma pozitivan odjek srpskom identitetu i u Bosni, i to među svim potlačenim stanovnicima, bez obzira na religijsku pripadnost.

Nacionalni pokret

Građanska intelektualna zajednica, koja je trebala predvoditi nacionalni pokret, bila je malobrojna i veoma brzo se u velikom broju prepoznala ponajprije u srpskoj ideji koju su skoro svi progresivni mladi ljudi tada doživljavali kao pokret za objedinjavanje “južnih slavena” u jednu državu koja bi poštovala vjerske slobode i prava pojedinca.

U stvarnosti, dva rađajuća nacionalizma u susjedstvu, najprije srpski a zatim i hrvatski, od početka su se gradili na vjerskoj osnovi i isključivosti. Pravoslavna crkvajeu Srbiji gradila narod i državu po svojoj mjeri, zasnovane na vjerskom, a ne na drugim (narodnim) posebnostima kao što su jezik i(li) kultura. Istovremeno, i pravoslavna crkva i ideolozi srpskog nacionalnog pokreta trudili su se da muslimansko stanovništvo predstave kao Turke, kako bi opravdale netrpeljivost i masovni progon s prostora koje je Srbija postepeno prisvajala. Progonom muslimanskog stanovništva, srpstvo se izgradilo u etnokonfesionalnu ideologiju koja je nastavila negirati postojanje drugih vjerskih i/ili narodnih zajednica na prostorima koje je Srbija postepeno prisvajala.

Naglasili smo da Srbiji nije bilo u cilju da dozvoli Bošnjacima da se nacionalno izgrade kao politički narod koji bi ostao vjerski pluralan.Istočnohercegovački i drugi ustanci širom Bosne pred kraj osmanske vlasti imali su za cilj i autonomiju Bosne. Kako ideja nije podržavana iz Srbije, brzo je ugašena. U kratkom vremenu, Srbija, koja je u to vrijeme politički i na svaki drugi načinuvelikobila u stanju da djeluje kroz razne institucije prisutne na tlu Bosne, postala je uzor mnogim Bošnjacima i jasno određivala put kojim se treba kretati njihova nacionalna svijest.U takvim okolnostima su mnogi stanovnici Bosne, a ponajviše pravoslavci, svoj “nacionalni” identitet relativno brzopoistovjetili sa srpskim.

Bosanska posebnost

Kod Bošnjaka katolika nije nedostajalo svijesti o bosanskoj posebnosti i slavnoj prošlosti Bošnjaka, što se kroz usmena i pisana predanja održalo naročito među bosanskim franjevcima. Franjevci Bosne Srebrene su historijsko uporište svoga bošnjaštva crpili iz državne samostalnosti Kraljevine Bosne te ugleda bosanske franjevačke provincije u narodu. Međutim, oni nisu mogli postaviti temelj na kojem bi se okupila većina pravoslavnog i muslimanskog življa u Bosni. Ovakvokatoličkoilitzv. fratarsko bošnjaštvonijeimalopredispozicije da postaneširanacionalnaplatforma.Čak nije došlo ni do bilo kakvih razgovora ili dogovora “fratarskog bošnjaštva” i onogmuslimanskog, tzv. begovskog bošnjaštva, koji su bilirazličiti i posadržaju i pociljevima.

Posljedica svega bila jedebosnizacija dijelova bosanskog stanovništva koji ispovijedaju pravoslavlje i katoličanstvo, a zatim pokušaj nacionaliziranja bosanskih muslimana u srpskom i(li) hrvatskom smjeru, kao i sistematsko sprečavanje političke i nacionalne ideje bosanstva. U takvim okolnostima vjerski identitet bosanskih muslimana, kao jedan od temelja kulturološke posebnosti Bosne, postao je “utočište”, pod čije su se okrilje mogli skloniti i opstati kao preostali dio autohtonog bosanskog naroda – Bošnjaka– koji nije prihvatio ni srpstvo ni hrvatstvo. Tako je početkom dvadesetog vijeka, bosanski identitet opstao samo kod rijetkih koji su spoznali suštinu dva susjedna nacionalizma, srpskog i hrvatskog.

Od 1918. godinebilo koji vid bosanske posebnosti,kao naroda koji uključujevjerski pluralnuzajednicu, kulturu, jezikkao i narodni naziv Bošnjaci potpuno su izbrisani.Kako kroz književnost tako i kroz politiku ideolozi ovakve ideje srpstva činili su sve da se pojmovi“Bosna” i “bosanstvo” ne vrate u svoju nacionalnu dimenziju nego da se zadrže samo kao geografski nazivi.

Vraćanje državnosti

Ipak, 1943. godine ZAVNOBiH je vratio državnost Bosni što je izboreno s oružjem u ruci i nebrojenim žrtvama bosanskog naroda koji je prihvatio NOP nakon njegovog izgnanstva iz Srbije. Pojedinci iz političkog vrha KPJ zajedno sa Josipom Brozom Titom na čelu,uvidjeli su da ovim potezom u borbi protiv srpskih i hrvatskih nacionalista mogu pridobiti značajan dio stanovništva koji je ostao vjeran ideji Bosne. Iako stanovnicima BiH nije dozvoljeno da se izjašnjavaju kao zaseban narod, od šezdesetih godina prošlog vijeka probosanski političari našli su način da se Bosna (iHercegovina) ponovo nametne kao ravnopravan sudionik te, na krajui kao nezavisna država, nakon viševjekovne strane dominacije i okupacije.

Međutim, i dalje svi pojedinci koji su pokušavali probuditi osjećaj bosanstva ili pokrenuti raspravu postajali su žrtve dvaju moćnih nacionalizama, kojima je antibosanstvo i dalje bilo bitan sadržaj. Ideološkim proganjanjem bosanskog identiteta, uz korištenje moćnih državnih sredstava, muslimanstvo je nametnuto kao posljednji vid bosanske zasebnosti. Narod Bosne stoga je ostao nesvjestan svog bosanskog nacionalnog identiteta i istovremeno snažno prihvatio jugoslavenski, kao vid nadogradnje bosanske filozofije života u širim okvirima. Ispostavilo se da pokušaj stvaranja “Bosne u velikom” nije bio u tim okolnostima ostvariv, jer su se i srpski i hrvatski nacionalni identiteti ideološki suprotstavljali jugoslavenskoj nacionalnoj ideji koja se smatrala inkluzivnom i vjerski pluralnom.

Nakon 1968. u Jugoslaviji je dopušteno da se “preostali” Bošnjaci narodno opredijele, ali samo u skladu s onim što je ta država (pod pritiskom srpskog i donekle hrvatskog nacionalizma) željela prihvatiti. Na kraju su prihvatili naziv Musliman, prvenstveno jer je to bilo više od neopredjeljivanja. Antibosanskim snagama naziv Musliman odgovarao je i zato što je muslimanstvo u tumačenjima evropske kulture i civilizacije oduvijek bilo neprihvatljivo i tuđinsko. Tako su i održavali i jačali antibosanstvo, s težnjom da ni Bosna ni njeni stanovnici (bez obzira na njihovu vjersku pripadnost), ne izgrade preduvjete za oživljavanje bosanskog narodnog identiteta koji bi s vremenom prerastao u nacionalni identitet, kao preduvjet za potpunu državotvornost. Istovremeno kroz prisustvo “Srba” i “Hrvata” na tlu Bosne pravdaju se teritorijalne pretenzije na bosansku teritoriju.

Negiranje Bosne kao države i teritorije i Bošnjaka kao zasebnog naroda, koji je u kontinuitetu od Kraljevine Bosne o(p)stao kao etnički, kulturološki i jezički jedinstven prostor njegujući vjerski pluralno društvo, temelj su velikosrpske, a kasnije i velikohrvatske politike. Bez obzira na sve prepreke, Bosna je opstala kao nezavisna država i trenutno se nalazi u mnogo boljem položaju od bilo kojeg drugog posljednjih vjekova. Referendumom za suverenost i nezavisnost, održanim 1. marta 1992. godine, bosanska država povratila je nezavisnost prvi put poslije davne 1463. godine. Bila je to pobjeda bosanskog naroda, koji je osjećao svoju državu nacionalnim prostorom i koji je njenu budućnost vidio u okviru organizacije Ujedinjenih nacija, čija je članica Bosna (i Hercegovina) i postala 6. aprila 1992. godine.

Ovim činom Bosna je obnovila državnost u punom značenju tog pojma u savremenom svjetskom poretku. Njeni stanovnici su dobili priliku i slobodu da grade sve neophodne nacionalne institucije koje jačaju državu. Zato su obavezni da shvate porijeklo zla i neprijateljstva prema ovoj zemlji i njenojfilozofiji života te izgrade osjećaj odgovornosti i državotvornosti prema domovini i svakom njenom stanovniku.

By Radiosarajevo.ba

Vaš komentar

ZIPA OVO

kafa i pisaca masina

ALISA-iza ogledala – Priča iz karantina

„Čekaj ne trči!!! Hoću samo da te pitam!!” Zadihani starac naslonio se na ogradu. Njegovo …