Tuesday , February 18 2020
Home | Magazin | Hronika | Život na srednjovjekovnim bosanskim dvorovima nije zaostajao za ostatkom Evrope
Srebrenik Kula
FOTO: Stari grad Srebrenik

Život na srednjovjekovnim bosanskim dvorovima nije zaostajao za ostatkom Evrope

U davnašnja vremena bili su branici kralja, vlastele i stanovništva, stameniti čuvari srednjovjekovne bosanske države, stezali su gradove u kamenom zagrljaju, utvrđeni na strmim liticama i uzvišenjima. Zamkovi u Bosni i Hercegovini danas su najvećim dijelom samo ruina i sjena negdašnjeg sjaja i značaja, tek spomen neprocjenjive bh. kulturno-historijske baštine.  

Dok su mnoge evropske zemlje u zamkove na njihovoj teritoriji uložili znatna sredstva u obnovu i rekonstrukciju te danas predstavljaju možda i sjecišta turističkih posjeta, u Bosni i Hercegovini slika je potpuno drugačija. Od njih 300 do 350, koliko se na osnovu terenskih pregleda i arhivskih izvora pretpostavlja da ih je bilo u granicama današnje države, tek mali broj njih je sačuvan od zuba vremena i potpunog nestajanja.   

Korak u druga vremena


Zamkovi su svojevrsne vremenske mašine, posjetioci u obnovljenom zamku imaju priliku zakoračiti u neka druga vremena, osjetiti način života svojih predaka te vidjeti vlastitim očima u kakvim uslovima su živjeli, kako su građeni takvi zamkovi, gdje su provodili slobodno vrijeme, na koji način su kuhali, kretali u rat ili organizirali razna dvorska druženja. No, građani BiH su najvećim dijelom lišeni takve mogućnosti.

Profesor na Katedri za arheologiju i Institutu za arheologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Edin Bujak istaknuo je u razgovoru za Fenu da stari gradovi u BiH svakako spadaju u grupu najvažnijih srednjovjekovnih arhitektonskih spomenika, po brojnosti, ali i arhitektonskim karakteristikama te historijskom značaju.

Podvlači da je arheološki istražen jako mali broj gradova ili utvrda te je od spomenutog broja na terenu moguće locirati njih oko 250, dok su ostali poznati iz izvora kao što je Glaž, koji se u drugoj polovini 13. stoljeća spominje na granici Usore. Do danas on nije lociran.

Samo manji broj utvrda u dobrom je ili očuvanom stanju, a uglavnom je, uslovno rečeno, danas riječ o arheološkim lokalitetima na teško pristupačnim terenima gdje su sačuvani manji ostaci arhitekture. Određen broj gradova je istražen i konzerviran, naglašava Bujak, te su ti gradovi pravi reprezent srednjovjekovne fortifikacione i dvorske arhitekture.

„Takvi su gradovi Bobovac, Srebrenik, Travnik, Jajce, Vranduk, Tešanj. Dobar dio gradova je proglašen spomenicima kulture i prije devedesetih, a danas nacionalnim spomenicima BiH. Međutim, i pored nominalne zakonske zaštite svjedoci smo da su gradovi u dobroj mjeri ugroženi i u većini slučajeva prepušteni zubu vremena ili su nažalost predmetom pljačkaša koji metal-detektorima traže “blago” i tako nepovratno uništavaju našu baštinu, a njihovi pronalasci obično završavaju na crnom tržištu. Komotin kod Jajca je tako uveliko stradao“, istaknuo je Bujak.

Premalo novca za očuvanje

Podvlači da su istraživački i konzervatorski radovi na gradovima u poslijeratnom periodu rijetki, a razlog je jednostavan – premalo novca se izdvaja za te svrhe.

„Stoga i ne čudi što je na primjer Bobovac u takvom stanju kavom jeste ili što je pitanje dana kada će se velika donžon kula na Samoboru obrušiti ili recimo što je stabilnost zidova Jajca poprilično ugrožena. Primjera je zaista, nažalost, puno. Gradovi o kojima se brinu lokalni muzeji, poput Travnika, Tešnja i Vranduka, u dobrom su stanju te su na njima postavljene i arheološke i historijske izložbe, što dodatno upotpunjuje srednjovjekovni ambijent“, mišljenja je Bujak.   

Rezimirajući najznačajnije srednjovjekovne utvrde, profesor izdvaja one u kojima su se nalazili kraljevski, vladarski dvorovi. U historijskim izvorima takvi se spominju u Bobovcu, Kraljevoj Sutjesci, Podvisokom, Moštrima, Kreševu i Jajcu. Istaknuto mjesto zauzimaju i gradovi oblasnih gospodara kao što je Borač kojim su upravljali Pavlovići, Samobor na Drini i Blagaj na Buni kojim su gopodarili Kosače.

„Tužno zvuči činjenica da su neki od naših najznačajnijih srednjovjekovnih lokaliteta najteže i stradali, poput krunidbene crkve u Arnautovićima kod Visokog, nekropole Radimlja kod Stoca koju je presijekao put ili Bobovca koji je uglavnom očuvan u nivou temelja. Treba istaći i gradove koji su se formirali u značajnija trgovačka, rudarsko-zanatska središta ili su u njima nastale jake dubrovačke kolonije poput Srebrenice, Fojnice, Zvornika, Visokog, Olova, Foče“, naglasio je.   

Srednjovjekovni graditelji morali su biti iznimno vješti i hrabri, jer je u većini slučajeva gradnja tvrđava i gradova bila enormno težak i zahtjevan poduhvat u graditeljskom smislu, trudu, organizaciji rada te umijeću graditelja da iskoriste i prilagode prostor gdje će uklopiti stotine metara velikih i tvrdih zidova, ponekad i umjetnički oblikovanih. Često su takve lokacije strme litice, nepristupačni šumski obronci ili uzvišenja koja su im osiguravala strateški položaj i nadzor nad područjem što je utvrdu okruživalo.

Između utvrda postoje razlike, prvenstveno u položaju, veličini, opremljenosti i stepenu očuvanosti, ali je svima zajednička upravo uloga na datom području.

„Svi nas oni, bez obzira na veličinu i stupanj očuvanosti, zadivljuju svojim brižljivo odabranim položajem – iznad strmih obala rijeke poput Vranduka, na vrhovima manjih ili većih uzvišenja poput Dubrovnika kod Ilijaša koji kao da okrunjuje brijeg na kome je sagrađen, a posebno su fascinantni oni koji su podignuti na visokim i strmim liticama kojima teško može šta pristupiti poput Srebrenika“, ustvrdio je on.

Gradnja zamkova prolazila je kroz historiju različite faze. Tako se prvobitno zidao grad-utvrda koja postaje administrativni i politički centar u svom okruženju. U okviru bedema borave funkcioneri i vojska, dok su oko utvrda nastajale kuće i razvijalo se naselje – podgrađe. U drugoj fazi gradnje bedemi počinju obuhvatati i pojedine dijelove naselja uglavnom proizvodnog, trgovačkog i religijskog karaktera.

„Dvor je na početku bila, uslovno kazano, kuća u kojoj je stolovao vladar. Vremenom se širio i utvrđivao jer je bilo potrebno smjestiti hijerarhijski čitav niz osoblja koje je sada u dvoru boravilo i radilo – od najbližih saradnika vladara, pisara, savjetnika, ličnog osigiranja do muzičara i zabavljača. Dakle, utvrde i dvorovi su bili politička i kulturna središta jednog područja. U njima su primane strane delegacije ili razni drugi gosti i posjetioci. Bila je to jedan poprilično živa atmosfera koja je krasila naše dvorove i u razvijenom i kasnom srednjem vijeku te pokazuje da naši dvorovi nisu nimalo zaostajali za ostakom Evrope“, smatra Bujak.  

O tačnom vremenu gradnje prvih gradova na prostoru današnje BiH se mogu dati samo okvirni podaci. Jedan od izvora su navodi Konstantina Porfirogeneta koji spominje gradove na prostoru Huma, Travunije, oblasti Neretljana i Bosne. Međutim, gradovi koje on spominje uglavnom još nisu na terenu tačno locirani. Najznačajniji gradovi podignuti su za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića te bana i kralja Tvrtka I Kotromanića.

Bujak navodi da su gradovi koji su imali strateški, administrativno-upravni ili vojni značaj nastavili život i poslije pada srednjovjekovne bosanske države pod osmasku vlast. Oni su vremenom dograđivani, popravljani i prilagođavani novim vremenima, načinu života ali i novim vrstama nauružanja – prvenstveno vatrenog. U skladu sa tim bedemi su znatno ojačavani i proširivani.

Tvrđave se ruše, stećci u temeljima kuća

Na činjenicu o poremećenom sistemu vrijednosti u BiH čiji je direktni rezultat ugroženost i nebriga prema neprocjenjivoj kulturnoj baštini ukazao je i Bujak, navodeći da se često govor o srednjovjekovlju završi na nacionalnim i nacionalističkim teorijama i svojatanju baštine.

„Dok se mi prepiremo čije je šta i ko je stariji, tvrđave se ruše, stećci završavaju u temeljima kuća, zgrada ili puteva. Na taj način svakoga dana zapravo rušimo i uništavamo sami sebe. Dio po dio. Osim toga, naša država spada u red zemalja koje možda i najmanje ulažu u obnovu i zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa“, upozorio je profesor.

Srednjevjekovne zamkove Bujak vidi kao ogroman potencijal koji može pokrenuti dosta pozitivnih promjena u društvu te pospješiti razvoj turizma. Za to je potrebno samo, smatra on, pogledati kako su to druge evropske zemlje uradile i “prepisati” isti model.

„Naravno, nemoguće je istražiti i obnoviti sve tvrđave. Međutim, ukoliko se krene ulagati u Bobovac, Dubrovnik, Blagaj na Buni, Ljubuški, Soko kod Bihaća, Dobor kod Modriče, Visoki, Bužim, Hutovski grad ili bilo koji drugi od gradova, rezultati sigurno neće izostati“, zaključio je u razgovoru za Fenu profesor na Katedri za arheologiju i Institutu za arheologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Edin Bujak.

By Fena

Vaš komentar

ZIPA OVO

Beč na vrhu liste najboljih gradova za život

Evo zašto se u Beču najbolje živi

Beč je u septembru 2019. godine drugi put izabran za najbolji grad za život na …