Saturday , April 4 2020
Home | Pozitiva | Životna priča: Kuća na brežuljku, skupocjeni automobilm, koš iznad garaže, bazen u vrtu…to je američki san. A da li je baš tako?/ VIDEO
FOTO: Elmida Kulović

Životna priča: Kuća na brežuljku, skupocjeni automobilm, koš iznad garaže, bazen u vrtu…to je američki san. A da li je baš tako?/ VIDEO

Ratne okolnosti Elmidu Kulović i njenu porodicu odvele su u Njemačku, a potom u Ameriku. Vizija Amerike koju je imala bila je pogrešna…

Piše: Ivan Ril

Kuća na brežuljku. Skupocjeni automobil. Koš iznad garaže. Bazen u vrtu… Takva su ponekad očekivanja izbjeglica koje prvi put dolaze u Ameriku. Brzo slijedi veliko razočaranje, a mnogih se nagledala Elmida Kulović.


Ova rođena Jablaničanka završila je Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. U domovini je radila, imala divno društvo i sretnu mladost. To razdoblje naziva prijašnjim životom.

A onaj drugi počeo je 1992. kada je s obitelji otišla u Njemačku gdje bosanski ponos, kako kaže, ni suprugu ni njoj nije dopuštao da primaju socijalnu pomoć. Glava obitelji radila je na građevini, a Elmida je čistila sobe u bolnici.

U Ameriku su došli 1996. godine. Na pitanje misli li da su donijeli ispravnu odluku, odgovara: “Pa mislim da se još pitam. Ko god napusti svoju zemlju, iz bilo kojeg razloga, uvijek se pita je li to bila pametna odluka. Godine 1992. bila je pametna, ali nisam sigurna je li bila i 1996.”

Naša sugovornica priznaje kako je imala neku drugu viziju Amerike koja je ustvari bila pogrešna: “Da je to zemlja otvorena za sve ljude, da nije nacionalistička, da je slobodna… Zbog toga sam željela doći”.

Prvi posao bio joj je prodaja osiguranja, a drugi u Katoličkoj dobrotvornoj organizaciji u Chicagu, u kojoj je i danas.

– Počela sam raditi u izbjegličkom programu koji ovdje postoji već 45 godina. Bila sam sretna što sam dobila tu mogućnost jer sam i sama bila izbjeglica. Oni su tražili nekoga ko priča engleski, bosanski, srpski i hrvatski jezik, napominje Elmida, dodavši kako je prve tri godine radila s našim ljudima. I danas pamti sve sudbine, njih 500 koji su došli s prostora bivše Jugoslavije…

– Bila sam prvo lice koje su vidjeli na aerodromu. Dočekala sam ih, našla im apartman, poslove, upisala djecu u školu… To je bio odličan posao jer sam pomagala ljudima, prisjeća se.

I danas, iako je prošlo više od 20 godina, ljudi joj se javljaju i zahvaljuju na pomoći. Iako se teško može sjetiti svih, prepoznaje tu povezanost sa svojim narodom…

– Najljepše mi je kada mi kažu da su njihova djeca, koja su tada imala dvije ili tri godine, završila fakultete. Mnogo je uspješnih ljudi s preteškim počecima, otkriva nam.

A je li bilo onih neuspješnih, razočaranih, koji su se vratili kući, pitamo: “Imali smo samo dva takva slučaja. Mladi danas imaju neku viziju koja nije realna. Takvu viziju sam imala i ja prije 20 godina. Ljudi dođu i kažu: ‘Gdje je ta kuća na brdu s garažom i autom?’ Nije to baš tako”.

Elmidi je katolička organizacija platila školovanje, završila je master na Sveučilištu DePaul. Danas je program-direktor i radi s izbjeglicama iz cijelog svijeta.

– Radimo i s ljudima iz Konga koji nikada nisu išli u školu. S njima je jako teško. Treba im veliki servis da bi se navikli na Chicago. Ponekad misle da nema izlaza, ali im je lakše kada im kažem da sam i ja bila u istim cipelama, tvrdi naša sugovornica.

Program Vlade Sjedinjenih Američkih Država pretpostavlja da je dovoljno 90 dana izbjeglicama da postanu nezavisne, dok ova katolička organizacija o njima brine pet godina…

– Neka rođeni Amerikanac promijeni grad pa će mu trebati više od tri mjeseca za prilagodbu. Ali zato mi imamo crkve i privatne donatore koji ljudima pomažu duže, ističe.

Jedan slučaj iz njezine karijere ipak će se dugo prepričavati, kada je majka s četvero djece došla iz Burme, ali joj je na uzletištu pozlilo i odveli su je u bolnicu…

– Nisam ih imala u evidenciji da dolaze. Djeca od 8 do 15 godina stoje na aerodromu. Ne znam šta ću s njima, ali brzo sam prelomila pa sam ih odvela svojoj kući. Kasnije sam doznala da je majci pozlilo jer ništa nije htjela jesti u avionu, bojala se da u hrani ima svinjetine. Pravila sam djeci rižu. Kada danas kažem svojim direktorima da neke stvari ne mogu napraviti izvan propisa, oni mi odgovore: “A kako si ti mogla s četvero djece?”, priča kroz smijeh.

Chicago Business magazin svake godine bira 20 žena koje su imale najveći utjecaj na društvo i zajednicu. Prije dvije godine i Elma je dobila nagradu. O tome priča skromno.

Ostatak Elmidine priče pogledajte u ovom videu.

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

U vremenu zla stajali su na strani dobra

Kad je Bosni i Hercegovini bilo najteže, Italija i njeni građani znali su kako joj …