Tuesday , March 31 2020
Home | Pozitiva | Kolumne | Životne priče – Mislio je da će u rodnoj Derventi dočkati penziju, ali život je nepredvidiv…
FOTO: Hasan Sajtović

Životne priče – Mislio je da će u rodnoj Derventi dočkati penziju, ali život je nepredvidiv…

Gospodin Hasan Sajtović, šezdesetšestogodišnji Bosanac iz Dervente, svoje prve dane i mjesece mirovine (penzije) troši u Stuttgartu, glavnom gradu njemačke pokrajine Baden-Württemberg.

Do prije 28 godina to nije mogao ni sanjati. Kaže, mislio je, u Derventi je rođen, odrastao, školovao se, oženio, dobio djecu, imao dobar posao, u njoj će i penziju dočekati. Ali, život je nepredvidiv i često stvari okrene naglavačke. Gospodin Sajtović je morao iz Dervente, a put ga je preko Zagreba, Skoplja, Bratislave i Freiburga na kraju doveo do Stuttgarta.

Piše: Haris Halilović

REKLAMA

– Rođen sam u Derventi i u njoj sam živio do izbijanja rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Najstariji sam od troje djece, oca Teufika i majke Hate. Oca i ne pamtim. Imao sam samo tri godine kada je umro, a najmlađi rahmetli brat Teufik, koji je dobio po njemu ime, rođen je nekoliko mjeseci poslije očeve smrti. Moja rahmetli mama Hata, moj heroj, lijepo nas je vaspitala i odškolovala za zvanja koja su nam bila potrebna za život. Cijeli svoj život je provela u borbi za nas djecu, tako da svog privatnog života nije ni imala. Po struci sam metalac i u struci sam se stalno doškolovavao i napredovao. Rad i stručnost u poslu pomogli su mi puno u životu, posebno u teškim izbjegličkim danima i prilikom ostanka u Njemačkoj.

Šta se sve dešavalo s Vama nakon napuštanja Dervente?

– Derventu sam napustio u ljeto 1992. godine, teška srca, s gorčinom u duši zbog svega što se u to vrijeme u njoj i oko nje dešavalo. Poslije kratkog boravka u Hrvatskoj, sticajem okolnosti, odlazim u Makedoniju. Naravno, na crno. Prvo me, preko Slovenije u Beč dovodi prijatelj, a onda, preko Mađarske, Rumunije i Bugarske dolazim u Makedoniju. U Skoplju sam proveo tri mjeseca, a onda se vraćam u Beč.

image
Sajtović sa dijelom članova svoje porodice/ Privatni album

U Beču sam boravio kod prijatelja sve dok nismo uspjeli moju porodicu, suprugu i dva sina, koji su boravili kod moje sestre i zeta u Bosanskoj Gradišci, izvesti u Hrvatsku, a onda u tadašnju Čehoslovačku, u izbjeglištvo, u blizini Bratislave. Bilo je to teško vrijeme za mene. Sa suprugom i djecom nisam imao kontakta. Na početku rata, kada su supruga i sinovi odlazili iz Dervente preko Doboja, bio sam sretan što izlaze u zonu gdje nema borbi i granata, a kasnije me ubijala rastavljenost od njih i sekiracija jesu li dobro. Nisu ponijeli ništa, jer smo mislili da će se brzo  vratiti. Takav život nikome ne bih poželio, a moralo se živjeti.

​Iz Beča se vraćam u Zagreb kod prijatelja Zorana Grbavca koji je tu imao firmu i kod koga sam radio. To je čovjek koji mi je tih godina puno pomogao. Konačno, Novu 1993. godinu dočekao sam sa porodicom, u Čehoslovačkoj. Ta Nova godina bila je godina kada su od ove zemlje nastale dvije države. Zanoćili smo u Čehoslovačkoj, a probudili se u Slovačkoj. Tada sam razmišljao, kod nas plamte ratni sukobi i ubijamo jedni druge, a civilizovani narodi se razilaze mirno i dostojanstveno da to niko nije osjetio niti primijetio. Poslije posjete porodici, vraćam se u Zagreb na posao. U ljeto iste godine i ja sam morao za Slovačku, jer više nisam mogao ostati u Hrvatskoj. U Slovačkoj je grupa nas pokušala da organizuje normalan život. Osnovali smo osnovnu školu i gimnaziju, kulturni život i druge sadržaje, u čemu su nam nesebično pomagali Slovaci.

Hasan Sajtović sa suprugom Ramizom/ Privatni album
Hasan Sajtović sa suprugom Ramizom

Ni tu se niste zadržali?

– Početkom 1994. godine ilegalno prelazimo u Njemačku, u Freiburg i tu počinjemo da se snalazimo za posao i školovanje. Sve vrijeme živjeli smo u neizvjesnosti i nadi u povratak. Meni se tada ukazala prilika za posao u Istočnoj Njemačkoj. I, umjesto planiranih sedam dana, u Thüringenu sam ostao do penzije, u kojoj sam odnedavno. Supruga i naši sinovi ostali su da žive u Stuttgartu, a ja sam radio kao nekada naši terenci, dolazeći svakih desetak dana kući i porodici. Volim i volio sam svoj posao i puno radio, ne pitajući je li to prekovremeno, subota ili nedjelja. Znao sam da se samo marljivim radom mogu izboriti za dostojan život. Stariji sin Adi je intenzivno učio njemački jezik, a mlađi sin Mirza je išao u školu. Obojica su sve to vrijeme radili razne poslove i borili se da uspiju. Sticajem okolnosti, veći dio svog odrastanja bili su odvojeni od mene. Supruga Ramiza se prije osam godina teško razboljela i život joj je bio u opasnosti. Dugo se liječila, a i sada se liječi. Posljedice bolesti su ostale, ali sam sretan što je živa i što je pored mene.

Vaši sinovi, Adi i Mirza su postali uspješni poslovni ljudi u Stuttgartu?

– Moje bogatstvo i moja sreća su moji sinovi. Najveće zadovoljstvo mi je kada mi drugi ljudi, a posebno njihovi saradnici kažu riječi hvale o njima. To je moj najveći uspjeh. Ponosan sam suprug, otac i djed. S obzirom na to da sam u penziji, nastojim biti od pomoći svojoj supruzi, sinovima i unučadima.

Ima li nostalgije za Derventom i Bosnom i kako Nijemci gledaju na sve ono što nam se desilo i dešava?

– Nostalgija za rodnim krajem i domovinom je svakodnevna i kod mene i mojih sinova. Oni češće od mene odu u našu Bosnu, a ja kada stignem, ali najmanje jednom godišnje. Poznajem i družim se s puno naših ljudi iz Bosne i regiona. Pokušavam približiti našu kulturnu i političku zamršenost svojim kolegama i prijateljima koji drugačije vide Balkan i koji nisu s tog područja. Dok sam još radio, sa svojim šefom Gatom Ramonom išao sam u BiH. Pokušali smo uspostaviti poslovnu saradnju sa bivšom firmom u Derventi, ali nismo uspjeli.

Razočarani ste odnosom vlasti u BiH prema dijaspori?

– Naši vlastodršci od dijaspore imaju puno koristi, a ne pružaju nam ništa. Da nije dobrih ljudi, entuzijasta i zaljubljenika u našu domovinu koji se mnogo angažuju, daju svoje vrijeme i materijalna sredstva za očuvanje veza sa domovinom, pogubili bismo se po svijetu. Njih ne interesuje hoće li naša djeca i naredne generacije zaboraviti ko su, šta su i odakle su. Politika u BiH se svodi na nacionalne torove i ako nisi u torovima, onda si neprijatelj. Mnogi lijepo žive od nacionalizma, sve tri strane. Truju omladinu i narod i ne interesuje ih šta će sutra biti. Samo kod nas ima da državni funkcioneri rade za interese drugih država, a plate primaju od naroda i države u kojoj žive. Mladi odlaze jer ne vide budućnost u BiH. Ako nisi podoban, džaba ti znanje i zvanje. Mladi idu gdje je sigurno i gdje imaju perspektivu. Imam priliku razgovarati sa ljudima, posebno mladima koji dolaze ovamo. Uglavnom ih muči neizvjesnost i korupcija. Politika se lahko takvih odriče jer nisu njihova biračka baza. Ponosan sam što su djeca mojih prijatelja i poznanika ovdje u Njemačkoj i u drugim državama u svijetu postala poznata i uspješna. Mnogi imaju diplome doktora u raznim oblastima ili dobar biznis. Sa zadovoljstvom to svugdje ističem. To je ogroman potencijal BiH koji, nažalost, umjesto da koristi razvoju domovine, koristi razvoju i napretku Njemačke i drugih zemalja. To me boli.

By MojaBiH

Vaš komentar

ZIPA OVO

Iz mog ugla – Šta sam naučio iz ovih nekoliko sedmica života sa C.

Prije nekoliko dana je bio prvi dan proljeća, početak perioda kada svjetlo sve više pobjeđuje …